Hightech je danas sexy i cool, a osim toga, sigurno će vam najbrže vratiti uloženi kapital. Zato vam je najpametnije da novac, ako ga imate previše, uložite u visokotehnološki proizvod nekog mladog genijalca koji vas praznih džepova, ali glave pune dobrih ideja, sa svojim softverima koji će promijeniti svijet čeka u startupovima, poduzetničkim inkubatorima i akceleratorima. Moderne tehnologije informatičke industrije toliko su izdominirale tržište inovacijama da su priče o njima postale sve manje uzbudljive, osim ako ste informatički geek.
Priča o braći Domagoju (34) i Hrvoju (33) Boljaru iz Duge Rese je baš dobra iz više razloga, a jedan od njih je što im za prezentaciju njihova proizvoda ne treba laptop, tablet ni mobitel. Oni ga, naime, nose - na nogama. Kroz svoju tvrtku Miret razvili su istoimeni brend eko tenisica koje su gotovo u potpunosti biorazgradive i s njima su upali na EIT Climate-KIC akcelerator, najveći europski program za akceleriranje startupova koji razvijaju rješenja s pozitivnim utjecajem na klimatske uvjete. Miretove tenisice su jedan od šest inovativnih projekata iz Hrvatske koji će se u ovom programu razvijati pod vodstvom Zagrebačkog inovacijskog centra (ZICER-a). Braću Boljar tako očekuje simbolična financijska potpora od 15.000 eura, mentorska i edukativna podrška priznatih domaćih i stranih stručnjaka, ali i dobra prilika za međunarodno umrežavanje.
Najekološkije cipele na svijetu
Ne pretjeruju Domagoj i Hrvoje nimalo kada kažu da prave najekološkije cipele na planetu. Izrađene su od konoplje, lana, pamuka, biogume, eukaliptusa, kenafa i drugih zdravih materijala. U njih je, međutim, utkano još podosta stvari koje se ne običavaju stavljati na deklaracije, a možda bi se trebale: upornost koja je u nekim trenucima bila zabrinjavajuća, znanje koje nikada nije bilo upitno i krah obiteljskog biznisa, s čijeg zgarišta su upravo ustali i još otresaju pepeo.
Svatko tko je poznavao njihovog pokojnog oca Josipa Jožu Boljara zna odakle im tolika poslovna strast, a ni njegove tvrdoglavosti ne manjka, sami to kažu. U drugoj polovici devedesetih godina, kada su tekstilna, kožarska i obućarska industrija padale jedna za drugom, Joža je odlučio proizvoditi - cipele. I radio je to jako dobro, toliko da je deset godina kasnije pod svojim brendom Mr. Joseph imao pogon od 100 zaposlenika koji su godišnje proizvodili 100.000 pari cipela, prodavali su ih u 22 prodavaonice diljem Hrvatske i izvozili skroz do Skandinavije. Ma koliko priča bila sjajna, ponekad se u životu događaju stvari na koje ne može utjecati nitko; tržište su preplavili jeftini kineski proizvodi, nastupila je velika svjetska kriza, a dugoreški poduzetnik Josip Boljar je teško obolio i preminuo 2015. godine. Braća su odrastala s tvornicom, pa nije bilo šanse da je napuste kad je bilo najgore.
- Nije bilo nekog obiteljskog pritiska da mi to jednog dana moramo preuzeti. I prije nego što smo završili fakultete, ja ekonomiju poduzetništva, a Hrvoje industrijski dizajn, znao sam da ću jednog dana voditi poduzeće, a brat da će stvarati nove proizvode. Naslijedili smo od roditelja, tu neku potrebu da stvoriš nešto novo, korisno i opipljivo. Otac je elektrotehničar koji je iz proizvodnje strojeva ušao u proizvodnju cipela. Rad u njegovom poduzeću nije bio unaprijed programiran za nas, ali smo se obojica našli tamo. No, stabilnost poduzeća bila je poljuljana, pokušavali smo ga spasiti zaokretom prema proizvodnji luksuznih tenisica, čega tada nije bilo na domaćem tržištu ni vani. Osmislili smo vlastiti brend Jots, razvijali smo proizvode za vrhunske europske brendove u segmentu sneakera za kupce visoke i srednje mode iz Hrvatske, Italije, Nizozemske i Francuske, a sve to sa znanjem i strojevima koje smo imali i sjajnim ljudima koji su nas nastavili pratiti. No, onda se jednostavno dogodio krah - pričaju nam Domagoj i Hrvoje.
U životu se ne predaješ kad je teško, već kad nešto više nema smisla. A Boljari misle da njihove eko tenisice itekako imaju smisla, a lako im ionako nikad nije bilo.
Iza oluje koja im je gutala core business, očajničke potrage za novim kupcima i ovrhama koje su dolazile sa svih strana, prije pet godina počeli su razvijati svoju eko tenisicu. Znali su da rade pravu stvar.
Hrvoje Boljar
Inovacija iz bijesa
Prvih 100 pari razgrabili su turisti u Splitu bez ikakve reklame još prije četiri godine, a oni su proizvod nastavili usavršavati i nuditi ga preko webshopa na stranicama Miret.co. Priča o njima je poput one o starom klesaru koji je ogromnu stijenu udario 1000 puta i nije pukla. Onemoćao je, ali je odlučio udariti još jednom, pa što bude. I onda je pukla, ali ne od tog 1001. udarca, nego zapravo od svih onih prethodnih. Tenisice Miret (svojevrsni hommage njihovu ocu čija se prva tvrtka tako zvala op.a.) su možda taj njihov završni udarac, jer su i nastale iz bijesa.
- Ja sam samo uporan, Hrvoje je lud i uporan. On je tu cipelu sanjao prije nego što je uopće postojala mogućnost nabaviti za nju potrebne materijale, jer je bio revoltiran. Govorio bi da proizvodimo smeće i da u tome ne želi sudjelovati. No, od nečeg smo morali živjeti. Ja sam stao naprijed i tukao se s problemima i pustio njega da iza u miru razvija. Išao je u ekstreme, htio je raditi obuću za koju nema kalupa, koja se neće sastavljati ljepilom i praviti je u konačnici od nečega od čega cipelu ne možeš praviti - sukna od konoplje. Kako ćeš napraviti biorazgradivi đon? Izludio nas je. Obojica smo bili kao Don Quijotei, poanta je trebala biti da to što radiš konačno komercijaliziraš, a on nikako nije bio zadovoljan - kaže Domagoj.
Nitko nikada nije tako nešto napravio, pa se nisu mogli nabaviti ekološki materijali za proizvodnju cipela. Netko ih je morao pripremiti specijalno za njih. Imaju desetak glavnih dobavljača koji su im pomogli, ali nijedan nije iz Hrvatske.
- Ljudi nas pitaju hoće li im se raspasti tenisice na nogama. Da, sastav materijala je poput pastirske pite, ali neće. Koristimo dobavljače koji su certificirani, primjerice, novozelandsku vunu obrađenu eko bojama s najrigoroznijim ekološkim certifikatima. U suradnji s drugima pokušavamo materijale s kojima rade prilagoditi obućarskoj proizvodnji, kao primjerice konoplju, za koju su naši partneri, koji se inače bave proizvodnjom sukna za T-shirtove, morali uložiti značajan trud. U konačnici, ne izmišljamo toplu vodu, samo želimo izvući hightech iz biljnih materijala - pričaju Hrvoje i Domagoj.
Na što je Hrvoje mislio kada je rekao da ne želi proizvoditi smeće?
- Naputovali smo se po tvornicama i kožarama, vidjeli smo industriju iznutra i izvana, ona je grozna i prljava, od svojeg početka do kraja. Ona se Hrvoju zgadila. Količina kože i umjetnih materijala koji se ne iskoriste je do 30 posto i to ide u otpad. Đon je derivat nafte, kao i svi poliesteri, koža je punjena teškim metalima i zakonom se smatra ‘opasnim otpadom’, a sve skupa su to materijali koji nisu razgradivi i treba ih se zbrinjavati. Veliki igrači izlaze s nekim recikliranim tenisicama, a to je opet plastika koju smo uspjeli ukloniti iz okoliša samo da bismo je vratili natrag i koja ponovo završava u smeću, ne može u reciklažu, i razgrađuje se tisućama godina, ako ikad. Industrija obuće je licemjerna i skriva svoje pravo lice. Svi smo načelno borci za čisti okoliš, pa ako se diže svijest o čistom planetu kroz zelenu energiju i o zdravom životu kroz eko uzgoj hrane, kao što rješavamo automobile, struju, plastične tanjure, žlice i vilice, zašto ne bismo i obuću? Nismo Erin Brokovich da želimo uništiti obućarsku industriju, želimo je potaknuti na promjenu, a potrošačima dati alate da žive tu promjenu. Teško je danas priuštiti si električni automobil i skupa je hrana iz eko uzgoja, pa zašto ne krenuti s cipelama? Cilj je ‘zero waste’ tenisica - objašnjava nam Domagoj, dodajući da možda u tome jesu pioniri, ali ne znači da će imati tehnologiju nedostupnu drugima.
Domagoj Boljar
Strpljivi investitori
Da je raspisan EIT Climate-KIC natječaj upozorio ih je poznanik Marko Capek, vjerojatno najpoznatiji i najuporniji hrvatski borac protiv plastike, koji je nakon završenog studija energetike, tijekom kojeg je izučavao obnovljive izvore energije, radio u UN-u. S njima je radio u različitim zemljama u razvoju te je odlučio kroz osobni primjer ublažiti štetu koju odbačena plastika predstavlja za okoliš i njome se koristiti umjerenije, svjesnije i kontroliranije. Prvi korak Boljari su napravili, no što će dalje biti s njima?
- Naša inovacija je u konceptu, ideji i materijalima i ne mislimo se više vraćati u proizvodnju, iako smo o tome sanjali, nego ćemo koristiti uslužnu proizvodnju, ono što smo mi nekada radili za druge. U Hrvatskoj imamo sjajne proizvođače i nadamo se da će se proizvodnja događati i dalje u Hrvatskoj. Ono što nama treba je stabilnost. Neozbiljno bi bilo da mi sada proizvedemo 100 pari cipela, pa ih prodamo, pa onda još 120 itd. Ne želimo da to ostane mali romantični projekt. Treba nam investitor, ali strpljivi, onaj koji ne traži visoke povrate investicije, treba nam “triple bottom line” (princip trostrukog dobitka), dakle investitor kojemu je važan taj ekološki moment, utjecaj proizvoda na klimu i društvo u cjelini. Takvi investitori postoje - uvjeren je Domagoj Boljar.
Njih će tražiti u inozemstvu, ali oni ne misle otići iz Hrvatske, jer, kažu, nigdje ne teče med i mlijeko.
- Rekao mi je jedan kolega nakon predstavljanja proizvoda da se seli u Švedsku. Ako netko zna koliko je teško poslovati u Hrvatskoj, ja znam, ali neću se seliti jer ovdje volim živjeti. Hoćemo li otvoriti ured u Berlinu ili Americi, ne znam, ali htjeli bismo ostati ovdje. Ležiš na večer u krevetu i pitaš se kako ćeš sutra platiti struju i pomisliš da bi se najradije odselio na Novi Zeland. Ujutro se probudiš i nastaviš raditi cipele. Wherever you go, you are still here, kamo god da odeš ništa se neće promijeniti, ako se ti ne promijeniš - smatra Domagoj Boljar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....