Otvaranje muzeja iluzija u Šangaju, za što je hrvatska tvrtka Metamorfoza sklopila franšizni ugovor sa Shanghai Everglow Management Partners, jedan je od poslova sklopljen za vrijeme dubrovačkog skupa Kina+16. Pred kamerama su se pojavile još i tvrtke Stadion Kantrida i Eco Consult, najavljujući suradnju s kineskim Top International Engineering Corporation, a sve ostalo - veliki infrastrukturni projekti, investicije, trgovina - moglo bi zasad biti svrstano tek među eksponate u spomenutom muzeju.
Posjet kineskog premijera Hrvatskoj, kao i summit Kina+16 (koji je u međuvremenu postao Kina+17 jer je inicijativi pristupila i Grčka), bio je kitnjasta politička predstava o novom prijateljstvu. Najavljeno je otvaranje trgovinskih prilika, a Kinezi bi mogli biti partneri u velikim hrvatskim projektima u željeznici i lukama. Pokazalo se da je aktualna Vlada spremnija surađivati s NR Kinom više nego ijedna prije nje (ipak u okvirima i na način koji diktira članstvo u Europskoj uniji), kao i to da je Andrej Plenković uspio uvjeriti kineskog premijera Li Keqianga da usred noći nazove šefa svog državnog brodogradilišta radi spašavanja Uljanika. Hoće li to zaista donijeti novac-spas, odnosno može li se očekivati da vodeće kinesko brodogradilište bez dobre računice uđe u posao u Hrvatskoj? Vjerojatno ne, ali nećemo dugo čekati na odgovor jer kinesko izaslanstvo stiže početkom svibnja. U nedavno objavljenoj analizi think tanka Bruegel o kineskom projektu Jedan pojas, jedan put (“The belt and road turns five”) autori tumače da su kineske državne kompanije primarno vođene zaradom i uglavnom nude financiranje po komercijalnim uvjetima (dok same često primaju državne subvencije), ali kineski politički vođe ih ponekad znaju usmjeravati da u procjenu profitabilnosti projekata uključe neke šire nacionalne ciljeve.
Kako god bilo, Kina je preko sastanaka u Zagrebu i Dubrovniku, bilateralno i kroz inicijativu specijalno osmišljenu za suradnju sa zemljama srednje i istočne Europe, pokazala da bi Hrvatska mogla biti mjesto njezina novog značajnog iskoraka u Europsku uniju. Zbog toga su se potpisivali i svečano razmjenjivali neobvezujući memorandumi o suradnji između ministarstava i državnih kompanija uz bjesomučno škljocanje kamera, držali su se govori u kojima su se riječi “infrastruktura” i milijarde eura neprestano vraćale, usvajale su se zajedničke izjave o suradnji, otvarale izložbe, “puštale u pogon” internetske stranice, a šefovi vlada posjetili su i gradilište pelješkog mosta koje je opisano “svijetlim primjerom” i “prekretnicom u odnosima” budući da je prvi put kineska kompanija dobila posao u EU na izgradnji projekta koji se financira iz europskih strukturnih fondova. Nije bilo neugodnih tema koje su zadnjih godina dominirale u odnosima EU-Kina – o prikrivenim državnim subvencijama, dampingu, kršenju pravila WTO-a, zatvorenosti kineskih javnih nabava, kršenju prava intelektualnog vlasništva, prisilnom transferu tehnologije europskih kompanija koje dolaze u Kinu, o kreditiranju projekata koje sluti na dužničku zamku... Nije bilo ni pitanja novinara jer cijelo to vrijeme za njih jednostavno nije bio predviđen nijedan termin. Naš pokušaj da u hodnicima dubrovačkih hotela presretnemo jednog od visokih kineskih dužnosnika koji je pratio premijera, šefa Nacionalne komisije za razvoj i reforme He Lifenga (za kojeg mediji kažu da je dobar prijatelj predsjednika Xi Jinpinga i zadužen je za Jedan pojas, jedan put), neslavno je propao: nije se na nas uopće obazirao, a njegov suradnik je s čuđenjem u očima samo na engleskom izgovarao: “No, no, please...” i otišao dalje na neki photo opportunity.
Hrvatski su ministri bili daleko razgovorljiviji, ali ipak je ostalo nejasno što će u području željezničkog prometa zaista donijeti čak dva memoranduma, potpisana s dvije goleme kineske državne kompanije (China Railway Eryuan Engineering Group Corporation i China Road and Bridge Corporation), a s kojima HŽ Infrastruktura uspostavlja suradnju oko megaprojekta željezničke pruge od Rijeke prema Zagrebu te intermodalnog prometa na mediteranskom koridoru na kojem se ta pruga nalazi (poznata još kao nizinska). Ili pak čemu se sve nadamo potpisujući “memorandum o suglasnosti o suradnji” između Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva i Huawei Technologies.
U slučaju željezničke infrastrukture, za koju bi do 2030. godine Hrvatska željela privući investicije od tri milijarde eura radi modernizacije i izgradnje mreže, najviše što bismo se stoga usudili reći jest: moguće je da će se pojaviti i kineski kapital. Prema najavi ministra prometa Olega Butkovića, priprema se dokumentacija potrebna za natječaj za koncesijski model izgradnje i upravljanja tzv. nizinskom prugom na dijelu Rijeka – Karlovac, ali ostavlja se i mogućnost da se ona u potpunosti financira iz europskih izvora (kao pelješki most i dionice pruge na sjeveru zemlje prema granici s Mađarskom). Hrvatska u pripremi golemog željezničkog zahvata koji bi povezao riječku luku i srednju Europu, o čijoj isplativosti trenutno nema detalja, igra na obje varijante, europski i kinesku pa koja upali, reklo bi se.
Postoji, istina, suglasje da je financiranje iz europskih izvora povoljniji i jednostavniji način, koji donosi i daleko manje rizika po hrvatske javne financije, ali oko projekta nizinske pruge koji se vrtio oko 1,7 milijardi eura nema zelenog svjetla iz Bruxellesa. To znači da bi Kinezi možda mogli postati koncesionari, pobijede li na natječaju, a bude li projekt financiran iz EU izvora, moći će se natjecati da postanu izvođači. Direktne pogodbe nisu moguće jer za tako velike poslove, prema pravilima javnih nabava u EU, mora biti raspisan natječaj. Valja pritom imati na umu da se kod koncesijskog modela radi o kompleksnim ugovorima te da bi država mogla imati neplaniranih troškova jer se koncesionaru jamči određeni promet i nadoknada uslijed eventualnog pada prihoda, kako je to bio slučaj za autoceste Zagreb – Macelj i Istarski ipsilon, potvrdio nam je ministar.
Prema svemu što smo čuli u kuloarima, oko nizinske se pruge ne predviđaju nikakvi kreditni aranžmani s kineskim bankama, s čime iskustva u gradnji vlastite infrastrukture imaju susjedi u Crnoj Gori i Srbiji, primjerice, kojima EU fondovi nisu dostupni. HŽ Infrastruktura je pak na svojim internetskim stranicama objavila da je oko nizinske pruge s China Road and Bridge Corporation dogovoreno da će “aktivno promovirati suradnju u području željezničkih projekata temeljenu na načelu zajedničke koristi i povjerenja te prijateljskog savjetovanja”, kao i da je postignut konsenzus o “povezivanju tog projekta s europskom mrežom željeznica velikih brzina te o uspostavi teretnog prijevoza odgovarajuće kvalitete iz luke Rijeka ili nove luke Rijeka, koja je predviđena u doglednoj budućnosti”. Radi se, naime, o tome da isplativost nizinske pruge ovisi o količini tereta koji će se njome prevoziti iz riječke luke kao osnovne hrvatske luke u sklopu europske TEN-T mreže (kako je definirano u Prometnoj strategiji RH), a maksimalistički planovi predviđaju čak i gradnju velikog kontejnerskog terminala na Krku. To je, naravno, malo dalja budućnost, a trenutačno je u “izlogu” kontejnerski terminal Zagreb Deep Sea, koji je Lučka uprava Rijeka ponudila na 50-godišnju koncesiju za razvoj i poslovanje. Očekuje se da bi se na natječaju koji traje do 3. svibnja među interesentima mogle pojaviti i velike kineske kompanije, a neslužbeno se može čuti da su neke od njih i preuzele natječajnu dokumentaciju.
Generalno, u svim područjima u kojima su s Kinom sada potpisivani sporazumi, nema mnogo detalja. Primjerice, oko suradnje s tehnološkim divom Huaweijem dominira fraza “digitalizacija i digitalna transformacija” te razmjena informacija i znanja. Mogući su projekti vezani uz koncept Smart City za koji je Huawei razvio naprednu digitalnu platformu koja se koristi umjetnom inteligencijom, ali u Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva kažu da memorandum koji su potpisali “predstavlja iskaz interesa obiju strana bez obveze ikakva ulaganja”. Osmislit će se koncept za Smart City centar u Hrvatskoj, o čijim će se primjenama onda razgovarati sa svim zainteresiranima u Hrvatskoj.
Manje je poznato da je HBOR sada potpisao sporazum s Kineskom razvojnom bankom u vrijednosti 300 milijuna eura, što znači da bi u skorije vrijeme moglo biti “kineskih kredita” za poduzetnike, a država je na putu učlanjenja u Azijsku infrastrukturnu i investicijsku banku sa sjedištem u Pekingu. U financijskom je smislu Hrvatska pak u zajedničkoj izjavi dviju vlada primila od Kine nekoliko zanimljivih poziva, primjerice da lansira panda-obveznice u Kini (što su iz društva Kina+16 već učinile Poljska i Mađarska, a ekonomski analitičar Velimir Šonje upozorava da su te obveznice skupe i neizvjesne), da se hrvatske banke i poduzeća u trgovini i ulaganjima koriste renminbijem, a Hrvatska narodna banka da kinesku valutu uvrsti u devizne rezerve…
Kad se sve zbroji, proizlazi da smo u fazi intenzivnog hrvatsko-kineskog udvaranja, a ono je pod budnim okom Europske komisije i velikih članica Unije koje nastoje ukrotiti kineski prodor na Stari kontinent i bolje iskoristiti veliko kinesko tržište. Kako će se stoga udvaranje rasplesti i hoće li statističari za koju godinu zbrajati stotine milijuna eura ulaganja kompanija iz Kine? Hoće li oni kao koncesionari graditi pruge, luke i upravljati njima? Ulagati u brodogradilišta, tvornice, dizati hotele i stadione, biti među vodećim stranim investitorima? Nije to nemoguće, ali udvaranje treba izvesti pametno i, po mogućnosti, realizirati se bez panda. Nije nemoguće ni da se u kineskim dućanima stvore palete hrvatskih poljoprivrednih proizvoda za koje je Li Keqiang rekao da bi ih Kinezi sigurno rado jeli. Koliko će tu biti mlijeka i mliječnih proizvoda, zahvaljujući sada potpisanom protokolu s kineskom carinom, a koliko mesa, tune ili vina, stvar je tržišne sposobnosti i kapaciteta hrvatskih tvrtki. Dukat i Vindija potvrđuju da su zainteresirani. Ljubljanske mlekarne Kinezima već tri godine prodaju Alpsko mlijeko i izvoz im raste, ali poručuju: konkurencija je snažna, posebno iz Europe, Novog Zelanda i Australije, a u skladu s tim su i cijene.