Pred jutro ju je probudila razarajuća bol. Još onako snena vidjela je zglob lijeve noge koji je nabubrio, crvenilo i pod prstima je osjećala bolnu oteklinu. Nije mogla ustati iz kreveta. Pogledom je potražila štake po sobi da se na njih osloni i da barem malo ublaži bol dok se pokušava osoviti na noge. Trebala je samo učiniti nekoliko koraka da bi dohvatila telefon. Uspjela je nekako. Pozvala je oca.
Dok je tefon zvonio, kroz glavu su joj bubnjale misli:
- O, Bože, ovo je kraj! Gotovo je. Nema više skakanja. Nema više natjecanja. Završila sam s tim. Što ću sad?
Kad se otac javio, samo je uspjela izgovoriti:
- Molim te, dođi odmah, ne znam što mi je, ali boli me strašno...
Prošli je tjedan Blanka Vlašić prolazila vrlo dramatične trenutke, pravu malu osobnu dramu kojoj je svjedočio vrlo uzak krug ljudi: članovi njezine obitelj, treneri i tek najbliži prijatelji.
Otkako je potkraj siječnja ove godine u Göteborgu podvrgnuta operaciji Ahilove tetive na lijevoj nozi, 28-godišnja Splićanka nikako da se oporavi. Stalno se javljaju neki problemi kao posljedica operacije koja je treba biti rutinska, a zapravo je izazvala cijeli niz problema.
Scenarij je već bio ispisan
To su tegobe koje sada izgledaju kao ozbiljna prepreka prema cilju koji je jedna od ponajboljih svjetskih atletičarki i najbolja atletičarka koju je Hrvatska ikad imala postavila kao krunu svoje duge i uspješne karijere.
Olimpijske igre, koje će za 60-ak dana početi u Londonu, bile su njen san. Jedne tople ljetne večeri pred dupkom ispunjenim trbinama blještavog Olimpijskog stadiona u istočnom Londonu, vitka dugonoga Splićanka izvest će svoj najbolji skok visoko preko letvice postavljene iznad dva metra i onda će zaplesati svoj pobjednički ples sa zlatnim olimpijskim odličjem oko vrata. I to je to. Šlag na torti, vrhunac jedne fenomenalne sportske priče...
No već tjednima Blanka ima nemirne snove potpuno različite od onoga što su svi priželjkivali i čemu su se nadali. - Nikad prije nisam sanjala kako skačem - rekla nam je Blanka Vlašić nakon što je objavila da opet prekida pripreme za Olimpijske igre i da više ni sama nije sigurna hoće li biti sposobna nastupiti u Londonu.
- To da skačem bilo mi je nešto sasvim normalno, nešto što se podrazumijevalo. Bilo mi je prirodno da sam među najboljima. Nikad nisam to sanjala. Ali u posljednje vrijeme se budim u panici i strahu. Scenarij je uvijek sličan: nalazim se na zaletištu, ali nespremna. Trebala bi krenuti u zalet za skok preko letvice, a zapravo ne mogu hodati...
Kaže da buđenja obično donose nekakav mir i spokoj, ali da se kod nje javlja novi grč. Opet se suočava s nerješivim problemom.
Zbog infekcije rane na zglobu lijeve noge liječnici su je stavili na antibiotike. Upala još nije prošla. Još ne može normalno hodati, a kamoli trenirati. Situacija nije dobra, ali moglo je biti i gore, tješi se Blanka Vlašić.
- Prije nekoliko dana mislila sam da više nikada neću skakati - priznaje.
- Pobojala sam se da je to stvarno kraj. Vidjela sam zglob koji je bio jako nateknut. Nisam znala što je. Dan prije odradila sam skakački trening. Činilo se da je nakon svih komplikacija i mjeseci pauziranja ta ozljeda konačno postala stvar prošlosti. Očekivala sam nekakvu reakciju, ali ne ovakvu. Zglob je izgledao kao da je unutra sve smrskano. Ništa nije pomoglo. Nikakvi tretmani nisu davali rezultat, ni led, ni kreme, ni domaća medicina. Mislila sam da ću se morati pomiriti s tim da više nikad neću doživjeti onaj osjećaj nakon preskoka letvice.
Ali na svu sreću danas stvari ne izgledaju tako crno i to je ono što Blanki Vlašić nudi slamku optimizma. Tu slamku grozničavo je zgrabila s obje ruke.
Napad na zglob
Morala je opet odletjeti u Göteborg gdje su liječnici otkrili da je bakterija napala zglob na mjestu gdje se nalazila rana koja nije zacijelila kako je trebalo. Ta rana je zapravo uzrok svih problema od samog početka. Prije toga bila je u Londonu na čišćenju rane.
Dobra je stvar u cijeloj priči da Ahilova tetiva i kosti zgloba nisu oštećeni nego izgledaju izvrsno i to je razlog optimističnim najavama da njezina karijera nije ugrožena.
Liječnici su joj rekli:
- Skakat ćeš, ali nismo sigurni da ćeš se uspjeti spremiti za London.
- Prije nego što sam prošle nedjelje odletjela u Göteborg, proživjela sam sve moguće scenarije. U jednom trenutku počela sam razmišljati što bih mogla raditi ako je ovo kraj… Što ako nema više? Nema više skakanja - nema više mene. Jednostavno, morala bih se iznova izmisliti, neku novu Blanku. Najbolja prijateljica zna sva moja ‘crnila’ i te trenutke potpunog pesimizma. Ali čak me ni ona nije pokušavala ohrabriti jer je vidjela da ne primam nikakve informaciju izvana. Rekla mi je: ‘Vidim da ti je previše i sebe same...’.
U nekim teškim situacijama Blanka nije mogla suspregnuti emocije. Bilo je suza kad je prije sedam godina morala prekinuti karijeru zbog ozbiljnih problema sa štitnjačom. Plakala je kad je zbog viroze kiksala na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine. I kad je osvojila “samo” olimpijsko srebro u Pekingu.