Da koronavirus nije okrenuo svijet naglavačke, danas bi prepričavala dojmove s prvog nastupa na Olimpijskim igrama. I bila bi svakako jedna od najneobičnijih hrvatskih priča u Tokiju. Bojana Bjeljac, naša trenutačno najbolja maratonka, članica AK Dinamo-Zrinjevac, koliko-toliko ozbiljnim sportom se počela baviti tek s 23 godine.
U početku je to, zapravo, bilo više rekreativno trčanje u rodnom Novom Gradu u BiH, a kad su prvi rezultati pokazali da u njoj postoji nešto više, preselila se u Hrvatsku i tek onda krenula s ozbiljnijim treninzima. I u prosincu prošle godine na maratonu u Valenciji ispunila normu za Olimpijske igre.
Dokaz da nekad i nemoguće postaje moguće.
- Da mi je netko prije osam godine rekao da ću imati normu za Olimpijske igre, mislila bih da je lud. Došla sam iz rekreacije i ovo što sam napravila je stvarno velika stvar. Mogu biti ponosna i zahvalna treneru Mladenu Kršeku što je od mene napravio ovo što je napravio - uz osmijeh priča danas 31-godišnja Bojana.
Svi znamo priče da se vrhunski sportaši stvaraju od malih nogu, ali Bojana je poremetila to pravilo. Pravi sport je upoznala već kao odrasla osoba, nije tu bilo onog uobičajenog puta u atletici.
- Svi normalno počinju trčati na stazi, pa se onda eventualno prebacuju na cestu. A ja nisam išla specifičnim putem, prve prave utrke u životu su mi bile polumaraton u Zagrebu, pa nekoliko dana kasnije maraton u Ljubljani, ali i to je sve bilo rekreativno. Tko zna, da sam krenula sa stazom, možda bih se i zadržala na njoj ako bih bila dobra. Ali, baš zato što mi je put bio drugačiji, danas mi se sve sviđa, i kraće i duže dionice, sve volim trčati.
Najviše fale tata i mačak
U međuvremenu se potpuno priviknula na život u novoj sredini.
- Krajem 2016. sam se preselila u Zagreb, prije toga sam dolazila samo na 2-3 mjeseca, jer nisam imala papire. Sada sam tu četiri godine u kontinuitetu, Zagreb je sada moj dom, zavoljela sam ga. Maksimir i stadion su mi najdraža mjesta u gradu. I slastičarnica Vincek, ha-ha, tamo je najbolji sladoled.
A iz rodnog joj kraja najviše nedostaju...
- Tata i mačak. Sestra je sada u Zagrebu, tu je dobila posao. Mačak je zapravo odavde, ima hrvatske papire, ali tata ga je tako zavolio da ga više ne pušta. A i ja sam stalno na pripremama i natjecanjima, pa ga ne želim maltretirati s prijevozom.
Vratimo se, ipak, na sportske teme. Kako je podnijela činjenicu da ove godine ipak neće ići na Olimpijske igre?
- Teško mi je bilo, kao i svakom sportašu, ali nadam se da će Igara ipak biti sljedeće godine. To me motivira. A ako ih otkažu, što da radim? Bit ću, naravno, razočarana, ali što sad.
Cestovnim trkačima ova godina nije bila nimalo lagana. Dok se na stadionima natjecanja održavaju u kakvom-takvom obliku, maratona gotovo da i nije bilo.
- Pokušala sam se nositi s tom situacijom kao da je sve u redu, trenirali smo normalno, kao da se ništa ne događa, jednakim intenzitetom. Doduše, imala sam i ozljedu tetive na stopalu koja me malo poremetila, morala sam pauzirati oko tri tjedna. Još uvijek je osjećam, nije još skroz prošlo, ali treniram. Šteta, to mi se dogodilo baš kad sam bila u najboljoj formi, morala sam stati, ali izgurala sam nekoliko natjecanja na stazi.
Bojana je i ove godine, ako i prijašnjih, bila na pripremama u Keniju, u glasovitom Itenu u kojem su stvoreni mnogi veliki dugoprugaši. Obično su se rezultati takvih priprema na velikoj nadmorskoj visini vidjeli već na prvim utrkama, ali ove godine nije bilo prilike za to.
- Provela sam više od dva mjeseca u Keniji i onda se dogodio “lockdown” i više nije bilo ničega. U Keniji još nije bilo toliko korone kao kod nas, taman je krenulo, tako da sam zapravo otišla u zadnji trenutak. Trenirala sam tamo kao budala, planirali smo ići na SP u polumaratonu, 10.000 m na stazi i trebao je biti jedan maraton u travnju, ali sve je propalo.
Trener Kršek će dodati da su mlađi sportaši sve ovo lakše podnijeli, ali oni vrhunski su izgubili jednu godinu sportskog života. No, tu nema pomoći.
- Šteta, bila sam stvarno toliko spremna, a i sve to košta, velika ulaganja za ništa. Ali što da se radi, nećeš se ubiti, moraš ići dalje. Nisam jedina kojoj se to dogodilo. Sreća da sam zbog norme u olimpijskom programu, pa smo mogli financirati pripreme.
Noga se manje umara
Nedostatak maratona posljednjih mjeseci malo je u stranu gurnuo priču o tenisicama koja je krajem prošle godine izazvala velike prijepore nakon što se pokazalo da su u kratkom vremenu mnogi veliki rezultati postignuti u Nikeovom modelu ZoomX Vaporfly NEXT%. U njima je trčao i Eliud Kipchoge kada je istrčao povijesni maraton ispod dva sata, a u njima je i Kenijka Brigid Kosgei srušila svjetski rekord. I Bojana je u Valenciji, kada je istrčala olimpijsku normu i osobni rekord (2;27:42) imala te tenisice. Nikeove tenisice imaju pločicu od karbonskih vlakana ugrađenu u pjenasti potplat, što trkačima navodno omogućava lakši korak i manje umaranja.
- Prvo je Nike napravio te tenisice i onda su svi ostali brendovi napravili istu stvar. I o čemu mi sad pričamo? Svi su osuli paljbu po Nikeu, a sada svi šute jer sada sve tenisice imaju karbon i sad je to normalna pojava - ističe Bojana i dodaje:
- Kao da se noga u njima manje umara, deblje su pa štite od udaraca. Udobnije su, ali najvažnije je ipak koliko si spreman, jer toliko ćeš i trčati, nikakve tenisice ti tu neće puno pomoći.