Stisak je popustio, epidemija je usporena, ekonomija se može početi buditi. U nizu zamjerki Vladi da je u tom buđenju prespora, neoprezna ili premalo empatična treba poslušati sve, koje, međutim, treba usvojiti kao opravdane?
Što je veći problem - zabrana rada nedjeljom ili povratak u škole, koje osim što su neprilagođene pravilu distanciranja, u Zagrebu zbog građevinske nesigurnosti uglavnom ne mogu prihvatiti učenike?
Jesu li teže podnošljiva restriktivna pravila za trgovce tijekom tjedna, odbojna, antisocijalna pravila za restorane i kafiće kojima je duženje ipak primarna društvena uloga, ili je to nedostatna proizvodnja hrane, unatoč apelu proizvođača da im se omogući prodaja već proizvedenog viška, nakupljenog zbog zatvorenih restorana i zamrlog izvoza?
I kako da u tom kontekstu gledamo na mutnu, ali ipak svugdje objavljenu vijest da Hrvatska u razdoblju dosad najneizvjesnije krize u europski proračun navodno mora vratiti tri milijarde kuna, navodno zato što je značajan dio novca iz fondova EU namijenjenih poticanju ekološke poljoprivrede iskoristila za onu koja to nije?
I moramo li, ako je ovo posljednje točno, a riječ je o citatu važnog člana predsjedništva Hrvatske poljoprivredne komore, taj dug Uniji koji je nastao prevarom doista vratiti svi zajedno, solidarno, o čemu je navodno komora raspravljala.
Ministarstvo poljoprivrede odmah je u subotu zanijekalo veliku prevaru i značajno umanjilo razmjere utvrđene zloporabe europskog novca (“Nepravilnosti u korištenju potpore su nažalost prisutne. Međutim, kroz redovite kontrole takvi se slučajevi identificiraju i sankcioniraju sukladno razmjeru utvrđene nepravilnosti, što je s vremenom značajno smanjilo broj nepravilnosti”, stoji u priopćenju), ali protagonist priče izvorno objavljene u Večernjem, zasad kaže samo da on “nije spominjao brojke”.
Natrag na temu, današnji start popuštanja epidemiološkog stiska. Za početak recimo da nedjelja ovaj put ne bi trebala biti problem. Restrikcija rada trgovina, objašnjeno je u Vladinoj odluci, bit će privremena (kada stvari krenu nabolje, treba ih hvatati za riječ). Do daljnjega, sve što nam treba možemo kupovati radnim danom, a zaustavit će se epidemiološki rizične vikendaške gužve u trgovačkim centrima. Zato to ovaj put ne bih pitanje rada nedjeljom gurao u kontekst sa željama Kaptola, pa niti s lovom na izborne glasove vjernika.
Kompliciraniji i višeslojan problem je povratak u škole i predškolske ustanove. Hrvatska nije Zagreb, mnogi dijelovi države i dosad su imali nisku stopu zaraženosti, nema potrebe da svi trpe posljedice zagrebačkih dodatnih problema (a potres jest i ozbiljan i skup problem, za Zagrepčane). Sve dok ne započne nastava i dok se ne otvore dječji vrtići, roditeljima s djecom između dvije i deset godina bit će otežan, ako ne i nemoguć povratak na posao. Bolje je, znači, da škole i vrtići rade. Pitanje je mogu li ispuniti zbog epidemije zaoštrene sanitarne kriterije.
Nitko ne može reći da za povratak u škole nije imao vremena za pripremu. Jesu li lokalne uprave, kao vlasnice škola na svojem teritoriju, odradile posao? Dok to ne znamo, možda odluka da se roditeljima omogući samostalan izbor hoće li njihovo dijete ići u školu ili će i dalje “učiti na daljinu” nije pretjerana. Odgovornost za dijete jest i treba biti prvo na roditelju, sustav je tu u ulozi servisa, obaveznog, ali i fleksibilnog upravo zato kako bi se obaveza mogla ispuniti.
I vlasnicima hotela, restorana i café barova do daljnjega će biti komplicirano i skupo organizirati posao, zato nije teško razumjeti da je njihov glas u novoj poduzetničkoj lobističkoj udruzi najglasniji. Možemo s njima suosjećati, ali zasad, dok još brojimo zaražene, za sve nas je bolje da što manje vremena provedemo na njihovim terasama. Zato svim restoranima treba omogućiti prodaju hrane uz dostavu, bez restrikcija osim higijenskih i onih koje su izravno usmjerene protiv epidemije.
A dok se javnost zabavlja pitanjem koliko je doista proizvođača hrane pokušalo na prevaru izvući novac iz europskih fondova, pravi problem je moguća jesenska nestašica. Domaća proizvodnja hrane pokriva između 40 i 60 posto potreba tržišta, ostalo uvozimo. Značajan broj država već je zabranio izvoz hrane, što zbog krize, a što zbog zabrane sezonskih migracija radnika. Ne otvore li se do jeseni granice, to bi mogao biti ozbiljan problem. Znamo li ga riješiti? Što su dosad napravila tri ministarstva (gospodarstva, poljoprivrede i financija) i dvije komore (HGK i Hrvatska poljoprivredna komora) da povećaju domaću proizvodnju hrane?
Potencijalna epidemiološka bomba ipak se skriva iza naoko dobre vijesti o mogućoj liberalizaciji turističkih putovanja u Hrvatsku. Turizam u BDP-u sudjeluje s 15 do 20 posto, znači važno je da zaživi. Interes za dolazak u Hrvatsku zasad su pokazali Česi i Nijemci. Njemačka je sa 156.418 oboljelih (1867 na milijun stanovnika) peta na svjetskoj ljestvici koronavirusom najpogođenijih država. Češka je sa 7352 slučaja (687 na milijun) pri sredini ljestvice.
Pitanje za europske ministre na današnjem sastanku: hoće li turisti na skupo plaćenom odmoru htjeti slijediti upute kriznog stožera, poštivati pravilo razmaka, voditi brigu da ne zaraze domaćine? Možda, ali što ćemo napraviti ako pod vrućim suncem, na terasi uz more, odluče da je to nevažno?