Najmlađi CEO u državi

Osnovao tvrtku s 14: 'Kad su mi Ameri poslali ugovor, shvatio sam da sve moram reći tati'

AUTOR:

  • Tena Šarčević

OBJAVLJENO:

24.8.2020. u 17:01

AUTOR:

  • Tena Šarčević

OBJAVLJENO:

24.8.2020. u 17:01

Zagreb, 210820.
Vocaska 48.
Leo Greguric, sedamnaestogodisnji direktor tvrtke 3D Globe.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Leu Greguriću tek je 17 godina, a taj je dečko, koji na jesen postaje maturant MIOC-a, već četiri godine na čelu tvrtke 3DGlobe. Iako, naravno, s obzirom na svoju dob i status učenika, na papiru nije direktor, Leo je osnivač i CEO te tvrtke, koja prodaje 3D printere i svu opremu vezanu za njih.

- Kako uspijevam ići u školu, baviti se sportom i voditi firmu? Pa, u tom sam smislu poput čovjeka koji ima apartmane na obali. Najveći dio posla vezan za 3DGlobe obavljam preko ljeta. To je godišnje doba rezervirano za velike stvari poput remonta web stranice, poboljšanja njezinog izgleda i stvaranja mehanizma koji će biti učinkovit u periodu dok traje škola, koja mi je prioritet - govori nam Leo, dodajući da se u vrijeme trajanja školske godine poslu posvećuje preko vikenda ili nakon nastave u slučajevima kada u tjednu nema testova. Tada šalje 3D printere naručiteljima i bavi se drugim tehnikalijama.

Priča koja govori o njegovu interesu za 3D printanje seže još u doba kada je bio učenik četvrtog razreda osnovne škole. Nije odrastao na knjigama za djecu, nego na časopisu za informatiku Bug, na kojeg je bio pretplaćen. Zanimala ga je tehnologija, pa je s vremenom počeo pratiti i razne YouTube kanale koji su se njome bavili te čitati recenzije gadgeta i slično. Ima tome pet ili šest godina da je prvi put čuo za mikro 3D printere američke tvrtke M3D. Našao je link na njihovu Kickstarter kampanju u kojoj su za dvjestotinjak dolara prodavali male 3D printere.

Poduzetni duh

- Tek nešto malo prije toga sam tek čuo za 3D printanje općenito. Jako me to zanimalo i zaintrigiralo pa mi je tata posudio 200 dolara da si doista i naručim taj printer. Kako je tada još sve bilo u povojima, čekao sam da mi ga dostave iz SAD-a oko godinu i pol. Bio sam presretan i odmah ga počeo koristiti. Uz printer sam naručio i pola kilograma filamenta, materijala za printanje, kojeg sam potrošio već u roku od dva ili tri mjeseca. Tada sam došao do problema iz kojeg je prvi put proizašla ideja o vlastitoj tvrtki - kaže nam ovaj srednjoškolac.

Kako je njegov 3D printer stigao iz Amerike, Leo nije bio siguran gdje bi mogao pronaći novu zalihu filamenta. U Hrvatskoj nije pronašao nikoga tko prodaje tu sirovinu za 3D printanje, pa se mailom javio M3D-u s upitom o tome postoji li u Hrvatskoj ili u njezinoj blizini njihov distributer. Poslali su mu popis na kojem je najbliži bio onaj u Poljskoj.

- Shvatio sam da nemaju distributera u Hrvatskoj ili okolici. Tu mi je sinula ideja da bih sam mogao to postati. Svi su moji prijatelji znali da imam 3D printer i svima im je to bilo jako zanimljivo, skupa smo se ‘igrali’ s njim. Pretpostavio sam da će interes za tu tehnologiju samo rasti. Upoznao sam i neke ljude koji su sami željeli nabaviti printer, a uz to bi im trebao i materijal. Tako da sam brainstormao o tome kako bih sam mogao postati distributer - prisjeća se Leo.

Zagreb, 210820.
Vocaska 48.
Leo Greguric, sedamnaestogodisnji direktor tvrtke 3D Globe.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Leo Gregurić, 17-godišnji CEO tvrtke 3D Globe

 

Nikome nije ništa govorio, no odlučio je poslati mail M3D-u i pitati ih postoji li šansa da sklope dogovor po kojem bi Leo prodavao njihove printere i tako ih učinio dostupnijima i na hrvatskom tržištu. No, znao je da samo poruka preko elektroničke pošte nije dovoljna za takav prijedlog, pa je odmah izradio i web stranicu. - Stranicu sam uredio preko WordPressa, stavio na nju njihove fotografije i objasnio im o čemu se radi; da sam tražio filament, nisam ga pronašao u blizini i dosjetio se da bih možda osobno mogao biti njihov distributer. Odgovorili su mi nakon tjedan dana, bili su za, tim više što se radilo o malenoj i novoj firmi kojoj je svako širenje tržišta puno značilo - priča Leo.

U mailu su mu poslali ugovor, “non disclosure agreement”, koji je govorio o čuvanju poslovnih tajni i cijene po kojoj će Leu prodati printere. - Čitao sam taj ugovor svaki dan kako bih ga razumio. Ostavio sam cijelu ideju sa strane na nekih mjesec dana da još dobro razmislim, a onda je predstavio i roditeljima. Tata me odlučio poduprijeti, rekao je da možemo probati - kaže ovaj mladić, čiji otac ima tvrtku koja se danas bavi investicijama i razvojem novogradnje, no prije je bila u doticaju i sa sferom telekomunikacija, zbog čega je mogla biti i zastupnik stranih tvrtki. - Puno mi je značila činjenica da mi je tata poduzetnik, da mi je on mogao pokrenuti ovaj posao i pomoći oko važnih stvari, kao što je, recimo, nadziranje računa. Tata ima snažan poduzetnički duh, kojeg sam valjda naslijedio. Uvijek sam imao tu znatiželju, pitao se kakav je osjećaj kad sam napraviš nešto, pokreneš neki posao - priča Leo.

Skijanje i windsurfing

Roditelji su se, kaže, raspametili kada im je predstavio svoju ideju o firmi.

- Ali rekli su da može! Bio sam dobar u školi, nisu imali razloga ne pristati. Javio sam se M3D-u, pa smo se čuli preko Skypea. Tata i ja smo razgovarali s njihovim menadžerom za prodaju i dogovorili smo se da ćemo za početak uzeti deset printera, koji su u listopadu i stigli - prisjeća se.

Prve su se prodaje poklopile s razdobljem kada je Leo krenuo u srednju školu. Već je imao spreman web, no trebalo je, kaže, i dodatnog truda da bi prodaja krenula. Vrlo se brzo dosjetio kako bi mogao privući pažnju.

- Odlučio sam pisati blog. Skupljao sam vijesti i novosti s drugih portala, prevodio ih na hrvatski i stavljao to na svoj web. A onda kasnije počeo i s društvenim mrežama; Instagramom, LinkedInom… Preko bloga sam uspio stvoriti zajednicu, okupiti ljude koje zanima takva tehnologija. U to vrijeme na internetu nije bilo puno sadržaja koji je bio vezan za 3D printanje na hrvatskom, tako da su ljudi posjećivali moj web. Nekada bi bilo i samo 15 klikova, ali sam znao da se radi o 15 ljudi koje to doista zanima - govori. A imao je i još neke metode.

- Malo čudno za jednog 16-godišnjaka, ali klijente sam skupljao i na LinkedInu. Kad bi se netko povezao sa mnom, poslao bih mu poruku zahvale i objasnio čime se bavim i što prodajem. Dosta ljudi je imalo sjajne reakcije, zainteresirali su se i kupili nešto, što je bilo odlično za rast firme - kaže Leo.

Danas, pak, više ne koristi tu metodu. Procjenjuje da se trenutno 95 posto kupaca samoinicijativno javi njemu, na čemu je iznimno zahvalan. Nakon što je godinu i pol radio s M3D-om, sve više ulazeći u nišu 3D printera, shvatio je da je pao “hype” oko tehnologije američke proizvodnje, pa sklopio dogovor s novom tvrtkom, Creality, čiji se printeri proizvode u Kini, no dostupni su u Europi, zbog čega su konkurentniji na tržištu. S njima danas radi već oko godinu i pol, a kaže da mu je od tada firma krenula u pozitivan trend. U cijelom svojem poduzetničkom stažu do sada je prodao 30-ak printera, od kojih je 28 ostalo u Hrvatskoj, a dva otišla u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

- Cilj mi je bio prodati nešto svaki mjesec, barem jednu stvar. A zadnjih godinu dana doista i jest tako - kaže.

S vremenom se u njegovoj tvrtki dogodila još jedna promjena - oko svega mu je počeo pomagati i bratić Ian, inače student arhitekture. - Najprije je uzeo printer preko mene jer mu je bio vrlo koristan za izradu modela za faks. Vrlo se brzo zainteresirao za ovu tehnologiju i sve jako brzo naučio. Iako sam ja idejni začetnik, danas nas dvojica sve radimo skupa. Svaki od nas ima doma po dva printera s kojima radimo kada nam netko naruči neko printanje - tumači Leo.

Njih dvojica, dakle, osim što prodaju printere i dodatnu opremu, i sami printaju po narudžbi. Bilo je tu svega - od već spomenutih arhitektonskih modela, preko modela zubi, raznih figurica pa do dijelova za dronove.

- Zanimljivo je da smo jednom i u dijelovima printali rimsku skulpturu visoku jedan metar. Dijelove smo lijepili, pa je onda i lakirali. Trajalo je to dobra dva dana - kaže Leo, dodajući da i on i bratić u svojim domovima imaju svoje radne sobe u kojima su im smješteni printeri.

On smatra da se 3D printanje u Hrvatskoj dobro razvija. Prije je, kaže, postojala tek nekolicina ljudi zainteresiranih za tu nišu, dok je danas situacija bitno drugačija.

- Jedni od prvih ljudi iz te sfere s kojima sam se upoznao su bili iz Mikrotvornice. Jedni su od pionira 3D printanja u Hrvatskoj. Upoznali smo se preko mreže, a kasnije sam išao i u njihov ured na Velesajam, što mi je bio veliki doživljaj. No, u posljednje se vrijeme ta zajednica proširila. Baš sad, otkada je počeo koronavirus, se i značajno dodatno povezala. Imamo Facebook grupu ‘3D print stručnjaci’ u kojoj smo se organizirali oko printanja vizira i dijelova za njih, imali smo veliku akciju doniranja te opreme kada se pojavio virus. I tako smo se okupili na jednome mjestu - drago je Leu.

Kako je još uvijek srednjoškolac, cijela koronakriza je promijenila njegov način života. No, on oko toga, kaže, ima “malo čudan stav”.

- Nisam jedan od onih kojima je MIOC “piece of cake”, teška je to škola. Prije korone sam se osjećao malo hektično, balansirao sam školu s treninzima skijanja i tempo mi je bio prilično jak. Tako da sam s online školom dobio šansu da se malo odmorim. Da, nedostaje segment druženja s prijateljima iz klupa, no imao sam osjećaj da mogu bolje ovladati svojim vremenom, odraditi više stvari bez da mi škola pati. Dapače, mislim da sam uspio usvojiti gradivo. A nije bilo stresa dan prije ispita ili slično. Mogućnost da se sam organiziram mi je dala dodatnu motivaciju za sve što radim - objašnjava nam. Puno se u tome periodu i vozio biciklom, što mu je jedna od dragih aktivnosti. No, ipak je najviše posvećen skijanju i windsurfingu.

Još nije rekao prijateljima

- Kratko sam trenirao i tenis i plivanje, no na kraju sam se odlučio za ova dva sporta; jedan zimski, jedan ljetni. Skijam od treće godine, a u osnovnoj sam se školi krenuo i natjecati. Još uvijek sam u skijaškom klubu Medveščak. A odnedavno sam aktivan i kao windsurfer - kaže.

I ta ljubav prema sezonskim poslovima bila je jedan od okidača koji su ga okrenuli prema poduzetništvu.

- Želio sam zaraditi neki svoj novac, a zbog sporta mi nije bilo praktično, recimo, preko praznika raditi negdje gdje bih imao fiksno radno vrijeme. Tako da mi je to bila dodatna motivacija da probam sam nešto napraviti - govori.

A kakvi su ovome mladome genijalcu planovi za dalje?

- Nakon srednje škole bih volio upisati FER ili, ako mi to ne uspije, FSB. No volio bih i neku edukacijsku nadogradnju na području ekonomije. Što se 3DGlobea tiče, brojni moji prijatelji iz šireg kruga još ni ne znaju da se time bavim. No, oni koji znaju mi uvijek govore ‘svaka čast!’. Ima čak i onih koje to više zanima, pa bi čak htjeli i sudjelovati, no još nisam nikoga uključio jer cijela stvar nije još dovoljno narasla da bih bio odgovoran i za druge. Ali, tko zna što će biti u budućnosti. Planiram se i dalje truditi, pa ako se trud bude vraćao, nastavljamo dalje s radom - zaključuje.