Profesor arhitekture i urbanizma na Illinois Institute of Technology (IIT) u Chicagu Vedran Mimica u svom se radu sada, a i ranije na Institutu Berlage u Rotterdamu bavio i temom turizma. Trenutačno je u Chicagu te smo razgovarali uz pomoć Zooma, putem kojeg održava i redovnu nastavu na diplomskom, postdiplomskom i doktorskom studiju. Za Jutarnji list govori o globalnom i hrvatskom turizmu.
U kojem bi smjeru, globalno gledano, turizam mogao otići nakon epidemije?
- Turizam je vodeća svjetska industrijska grana i ne samo da pridonosi 12% ukupnog svjetskog BDP-a nego je i jedan od osnovnih fenomena postmodernog društva. Zemlja koju smo najviše studirali na Institutu Berlage je Kina, druga ekonomska svjetska sila u kojoj turizam raste gotovo nevjerojatnim procesom od oko 18,5% godišnje ‘outbound’ turizma, znači turističkog prometa koji predstavlja boravak Kineza izvan Kine. To je bitan udio u globalnom razvoju turizma. Zanimljivo je da samo šest posto Kineza posjeduju putovnicu i može putovati, dakle 84 milijuna ljudi. Kinezi su prošle godine potrošili 257 milijardi dolara na putovanja izvan Kine. Za očekivati je da će uskoro puno više Kineza imati putovnicu. Pritom 46 posto Amerikanaca ima putovnicu i potroši godišnje izvan zemlje ‘samo’ 135 milijardi dolara. Zanimljiv je i podatak da se u prvoj polovici 2019. godine kineski turizam u odnosu na putovanja u Europu bitno povećao, a u slučaju Hrvatske za više od sto posto. Mnogima je važno i koliko gosti troše. Kinezi su prije putovali u grupama i aranžmanima, a sada više putuju individualno i mnogo više troše. Osim kod nas, povećali su posjete Latviji, Sloveniji, Bugarskoj, Estoniji, Srbiji, Malti, Irskoj i Danskoj. Bio sam u Kini prošle godine u prosincu i rast njihova standarda je nevjerojatno očigledan, tako da vjerujem da će nakon korone, kad se u dogledno vrijeme svjetska situacija vrati u neku vrstu normalnosti, turizam i dalje biti jedan od osnovnih izvora ekonomije u većem dijelu svijeta.
Zato vjerujem da globalni turizam nakon korone neće biti u kritičnoj situaciji. Kritično je pitanje kad ćemo imati cjepivo i kad će korona prestati.
Što je to što turizam čini toliko privlačnim?
- To je i bio razlog našeg istraživanja, stvaranje socijalne slike turističkog iskustva, kako povezati ono što imamo kao turističke destinacije i kako graditi gradove u budućnosti koji će ozbiljno akceptirati taj fenomen turizma. Michel Houellebecq kaže: ‘Što ja stvarno želim je u osnovi biti turist’. Arhitekt Rem Koolhaas će reći: ‘Danas ne gradimo gradove, gradimo resorte. Resort je postao osnovni urbani DNK’. Ako zamislimo turizam kao rezultat osnovne binarne podjele između ordinarnog, svakodnevnog i ekstraordinarnog, onda možda trebamo prihvatiti našu postmodernu situaciju kao neprekidnu želju za ekstraordinarnim iskustvima.
Kada bi se turizam mogao stabilizirati?
- To je sad pitanje svih pitanja na koje ima raznih odgovora. Od ljudi koji kažu da se nećemo rukovati do 2023. godine, do onih koji inzistiraju na tome da moramo svi ići na plažu. Na turističku će privredu prije svega u prvom valu oporavka bitno utjecati kolika će biti ekonomska šteta od pandemije na globalnoj i na individualnoj razini.
Hoće li se ljudi nakon epidemije više okrenuti lokalnom turizmu, malo manje putovati i zbog nove svijesti da turizam bitno pridonosi zagađenju?
- Uvijek kad je kriza neizbježno smo upućeni na novi način razmišljanja i mogućnosti da nešto naučimo iz krize. Ja nisam blizak razmišljanjima da ćemo nešto previše naučiti. Diskusija je već neko vrijeme da smo davno, od sredine prošlog stoljeća, ušli u antropocen, te da će globalno zatopljenje i klimatske promjene, ako nešto fundamentalno ne promijenimo, bitno utjecati na život na planetu i vjerojatno biti opasne po njega. Postoje dva pogleda na tu situaciju. Jedan je da će ljudi to prihvatiti i da ćemo potom krenuti u neki period posthumanističkog društva, znači u neko društvo u kojem više humanističke vrijednosti nisu najbitnije i u kojem ćemo se s raznim algoritmima družiti s ljudima i neljudima. Neki misle da u tome postoje i neke zanimljive mogućnosti za posthumano društvo, dok drugi, naravno, misle da je to kraj civilizacije kakvu znamo i produžetak krize. To je vrlo zanimljiva diskusija, na tome dosta radimo na akademiji i na određeni način pokušavamo shvatiti kako se razvoj gradova i disciplina arhitekture i urbanizma prema tome mogu odnositi. Moje mišljenje je da ćemo vrlo vjerojatno do određene mjere morati prihvatiti te utjecaje na okoliš i prilagoditi se. Pitanje je koji je nivo invencije, imaginacije i inteligencije potreban za tu prilagodbu.
Što je do sada bilo krivo i što bi bilo dobro da se iza ovoga promijeni?
- Prije godinu dana moj dobar prijatelj, arhitekt i akademik Nikola Bašić je organizirao skup pod nazivom ‘Turizam, prostor, identitet’. Bio je jedan od glavnih predavača uz Sinišu Topalovića, istraživača turizma iz tvrtke Horwath HTL. Bašića citiram: ‘Hrvatski turizam nalazi se pred razvojnim pragom pred kojim mora usporiti rast i potaknuti procvat. Time će se smanjiti njegov sve vidljiviji negativni otisak na društvo i na prostor... Hrvatski turistički piksel mora zadržati svoj prepoznatljiv sjaj i boju’. Nikola u biti govori o toj novoj autentičnosti. Nešto gdje naš turizam postaje drugačiji, u koji se burrito i burgeri neće dominantno infiltrirati u Dioklecijanovu palaču, gdje slogan hrvatskog turizma neće biti Mediteran kakav je nekad bio nego Mediteran kakav bi mogao biti. Bašić govori o inkluzivnom turizmu koji je integriran u zajednicu. Ako je nešto dobro za turizam, to mora biti dobro i za lokalnu zajednicu i za društvo u cjelini.
Na istom skupu Siniša Topalović je ekonomski prikazao i dokazao da je poslovni model hrvatskog turizma neodrživ. Prvo zato što turizam pridonosi 19 posto BDP-a, a svaka zemlja koja ima toliko visoki postotak utjecaja turizma na BDP je zemlja koja ima problem, i očigledno smo sada, u situaciji s koronom, u žestokom problemu. Nadalje, 85 posto noćenja dešava se od lipnja do rujna, ali možda je najveći problem da je prihod od turizma u Hrvatskoj 67 posto manji nego kod naše konkurencije. I da su porezi koji oporezuju turizam i pogotovo iznajmljivanje apsolutno neusklađeni s ciljevima razvoja društva i turizma. Jedna usporedba je izrazito indikativna - ako netko ima 20 kreveta koji se iznajmljuju, godišnje će platiti 6000 kuna poreza, dok ako radite u Zagrebu i imate prosječnu neto plaću, mjesečno ćete platiti oko 4500 kuna poreza. Takva situacija jednostavno ne omogućava zdrav razvoj društva. Zašto raditi ako je lakše iznajmljivati?
Bitno je stvoriti tu novu autentičnost, ne novu normalnost (smijeh). A ona ne može biti kao što je sada - predominantan odnos hrvatskog turizma u odnosu prema povijesti, rimski vojnici na Peristilu, Trenkovi baruni u Zagrebu, Seljačka buna u Stubici. Novu autentičnost stvara novo društvo, novi život u gradovima, lokalni život koji nije predstava, nije fejk.
U Americi ste sada, ovo ljeto onda za vas nema Mimica gdje imate kuću za odmor?
- Ma kako nema Mimica, ne može se preživjeti godina bez Mimica. Nadam se da ću moći provesti tri mjeseca u Hrvatskoj i raditi u Rijeci na projektu EPK. Očigledno sam u vezi s tim nepopravljivi optimist. Ne bih jedino volio da kad dođem u Hrvatsku, moram ići dva tjedna u izolaciju. No ako treba, spreman sam i na izolaciju - u Mimicama!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....