Kratka, ali slatka

Kako pozicionirati i prodavati turizam 2020. ili kakva nas turistička sezona očekuje

AUTOR:

  • Goran Rihtarić

OBJAVLJENO:

6.5.2020. u 11:11

AUTOR:

  • Goran Rihtarić

OBJAVLJENO:

6.5.2020. u 11:11

Tomislav Krišto / Duje Klarić / Hanza Media / Profimedia, Alamy

Više od 25 godina se bavim doživljajnim turizmom i organizacijom događanja i sam sam poduzetnik koji trenutno vodi manji kolektiv kojemu je osnovna djelatnost organizacija događanja, promocija, doživljajnih i zabavnih sadržaja u turizmu, ali koji zapošljava preko 300 mladih ljudi na sezonskim poslovima u promocijama i turizmu. U trenutku početka krize uzrokovane virusom COVID-19, u Hrvatskoj smo organizirali skup namijenjen poslovnoj publici jedinog sajma turizma u Hrvatskoj. To je događanje bilo tek jedan od mnogih poslova koje smo trebali raditi ovog proljeća, a koji su svi redom otkazani, ili odgođeni u boljem slučaju. Godinama, tijekom sličnih događanja prikupili smo kontakte velikog broja domaćih i stranih partnera u području turističke djelatnosti, osobito putovanja, smještaja i organizacije događanja. Bez obzira na vlastito relativno bogato iskustvo, a još bogatije velikog broja mojih kolega, nitko nije bio u mogućnosti predvidjeti razvoj okolnosti u svijetu, Europi i našoj regiji povodom epidemije koja je, čini se, barem na kratko zaustavila svijet.

Kako se približavaju ključni datumi koji su kod nas obilježavali trenutke u kojima smo prognozirali tijek turističke sezone, proroci svih vrsta postaju sve nemirniji i aktivniji u predviđanju različitih koridora i putovnica koji bi u ovo krizno vrijeme vladavine epidemije virusa COVID-19 mogli oživjeti našu omamljenu turističku i ugostiteljsku djelatnost.

Znamo svi već koliko nam je važno za početak turističke sezone obnoviti protočnost prometa osoba iz naših glavnih emitivnih tržišta, no za taj je ples potrebno dvoje. Najmanje dvije usklađene države koje će se odlučiti otvoriti svoje granice susjedu u vremenima kada se spominje vojska na granici u službi obrane od korone.

Prije toga, sezona se neće dogoditi, a tek po nominalnom odobrenju kretanja posjetitelja, očekuje nas već dokazano kaotični proces prilagodbe na ”novu normalu”. Prizori javnog prijevoza u Zagrebu ovih dana, nedoumice oko početka i načina rada u nastavke školske godine, rad vrtića, ali i brojnih drugih okolnosti iz naše na tako davne svakodnevice postavljaju značajne nedoumice u glavama običnih građana, ali još više gospodarstvenika od kojih se očekuje i viša razina pažnje i odgovornosti u vremenima zdravstvene krize.

No, kad pogledamo tek što se događa s našim turističkim destinacijama koje su uglavnom zastale sa svim aktivnostima, a tek rijetki hoteli su otvoreni u cijeloj zemlji, možemo naslutiti u zlokobnom zatišju koja se drama odvija u uredima marketinga i prodaje hotelskih kuća gdje stotine marljivih radilica pomno prate svaki treptaj naše vlade, kriznog stožera, ali i stranih agencija i partnera. Za sada su svi oni značajni za ishod sezone 2020, a svi su pomalo kontradiktornih stavova koji se ionako mijenjaju gotovo na tjednoj osnovi. Teško je i skupo pratiti svaki treptaj takvog tržišta i okoline, pa je za sada čini se jedino isplativo pripremati se u tišini i čekati rasplet situacije.

U cijeloj toj nesigurnosti i nestalnosti, ljudska društvena potreba je stalno prisutna, potreba za ugodom i putovanjem, za morem, suncem i osjećajima sreće. A pritisak običnih ljudi, osuđenih na samoizolacije, karantene, policijske sate, socijalno distanciranje, željnih našeg sunca i mora, ne jenjava. Oni od vas koji su ovih dana pokušali raditi od kuće uz dvoje ili više male djece, zasigurno su osjetili i dodatni poticaj, makar sramežljivo, možda čak i krišom posjetiti neku od rezervacijskih web-platformi u nadi za ultra-ultra-last minute ponuda hotelijera na Jadranu. Razočaranju vjerojatno nije bilo kraja kad smo primijetili kako cijene uglavnom nisu povoljnije nego li u veljači, kao da se ovdje u ovom virtualnom svijetu ne događa isti scenarij kao svugdje oko nas.

Ne zavaravajmo se, nije posustao niti pritisak emitivnih agencija iz nama zanimljivih tržišta, koje još uvijek iz dana u dan otkazuju ili odgađaju početak dolaska njihovih gostiju u hotele na Jadranu, što trenutno nije moguće niti radi ograničenja putovanja u Hrvatsku niti iz tih emitivnih tržišta. Za njih je možda, upravo jedna mala Hrvatska, posljednja slamka spasa, jer kako stvari stoje, avioprijevoz još neko vrijeme neće biti najsretniji način putovanja za obitelji, a nema dvojbe kako su upravo obitelji segment publike koji očekujemo kako će se prvi otisnuti se iz regije osobnim automobilom u nedaleku i sigurnu Hrvatsku. Sezone u većem dijelu Europe i emitivni biznis možda udjelom u nacionalnom GDP-u tih država nisu toliko značajni kao kod nas, ali svakako nisu zanemarivi. Ti strani partneri sada dostavljaju stroge naputke o zaštiti njihovih potencijalnih gostiju, higijenske i sanitarne okvire za koji se naši turistički djelatnici užurbano pripremaju nadajući se skorom nastavku suradnje.

U međuvremenu, digitalne platforme promoviraju ”cancelation fee free policy” rezervacije smještaja. I kako vrijeme odmiče, posjećenost im raste. Cijene uglavnom i ovdje ne padaju jer stanje bukinga za glavnu sezonu još uvijek nije u pitanju, ionako se sve značajnijim dijelom odvijalo u posljednji tren, ukoliko će nam se moći doputovati.

Sve upućuje na to kako svi čekamo sezonu. Kratku, ali slatku.

Nemam kristalnu kuglu, ali kao i većina poduzetnika danas, nemam izbora nego pokušati predvidjeti budućnost kako bih se pravovremeno pripremio za nikad nepredvidljivije tržište i poslovne okolnosti. Kako se danas ponašamo, nitko nas nije učio, a kako će se tko snaći biti će zabilježeno u udžbenicima i priručnicima svih znanosti. Naši klijenti i partneri se snalaze u ovim okolnosti prilično instinktivno jer se mogu ponajviše mogu osloniti na neki osjećaj koji se temelji na bogatom iskustvu, ali i sve bržem tempu prilagodbe trendovima digitalnih kanala prodaje koji se ubrzavaju posljednjih godina. Prodaja smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj nikad nije bila stresnija uslijed praćenje cijena i popunjenosti u realnom vremenu radi postizanje optimalne prosječne cijene jedinice smještaja, učinkovitosti i maksimalne profitabilnosti koju moderne tehnologije omogućavaju i sve više potiču.

Ipak, relativno sam smiren u ovom trenutku i optimističan, jer imam vlastitu viziju razvoja okolnosti našeg turističkog tržišta, pa za potrebe jedne realno pozitivne hipoteze, razmatram scenarij koji do sada nisam jasno pronašao i iščitao u medijima, već se temelji na svakodnevnoj komunikaciji s tržištem, domaćim i stranim partnerima.

Zapravo, geopolitički položaj Hrvatske, nadomak ciljanim najznačajnijim sezonskim emitivnim tržištima, izvrsna infrastruktura koja omogućava relativno brzu i ugodnu vožnju iz glavnih gradova država u regiji, a iz kojih smo bilježili i prije krize značajne brojke dolazaka, te konačno iznimno mali broj oboljelih po broju stanovnika čini nas jedinstvenom destinacijom za šire područje središnje Europe. Upravo najavljeni bilateralni sporazumi s Austrijom i Češkom koje je najavilo MINT, po meni, zamijeniti će se COVID-19 FREE regija država unutar kojih će kretanje, roba, osoba i usluga početi odvijati bez smetnji. Uz navedene, u ovu prvu grupu mogu dodati Norvešku, Dansku koje su već počele prošli tjedan s ozbiljnim popuštanjem mjera, Slovačka, Švicarska, Poljska, baltičke države i Finska, a možda i Njemačka, imaju podjednako mali broj novo zaraženih promatranih kroz prizmu ukupnog broja stanovnika. Dodatna prilika za Hrvatsku je, po meni, povratiti povjerenje češkog i poljskog tržišta više kupovne moći, jer smo na tim velikim tržištima izgubili podosta konkurentnosti u odnosu na dalekoistočne povoljne destinacije koje ove godine neće biti toliko popularne kao bliže auto-destinacije, poput nas.

Uglavnom, čini mi se očito kako možemo Europu podijeliti u još dvije grupe država po kriteriju razvoja epidemije. Zapadni čine Španjolska, Francuska, Italija, UK, Švedska, u kojima epidemija ili uopće nije ili nije uspješno zauzdana. Na istoku su to Rumunjska, Bugarska, Srbija, no gravitiraju im Makedonija, Grčka, Crna Gora, koje iako epidemiološki stabilne ili bez registriranih slučajeva značajno gravitiraju tom dijelu Europe.

Ono što zbunjuje ili pak pruža argument za tu teoriju je i što će takva područja morati biti isključiva. Države emitivnih područja hipotetski COVID-19 FREE neće dozvoliti miješanje svojih državljana s onima iz kritičnih područja. Vjerojatno ćemo se ukoliko poželimo ugostiti Austrijance i Nijemce, morati odreći Talijana, Rusa ili Kineza. Takav pristup nameće diskriminatornu politiku slobodnog prolaska stanovništva što se kosi s temeljnim načelima EU, ali još će biti zanimljivije od tog problema, pronaći rješenje za status Bosne i Hercegovine koje nije zanemarivo tržište, ali je iznimno kompleksno pitanje njenog statusa unutar regije. Biti će čini se iznimno teško povući granice, no ukoliko one budu privremene kao što su sada, pa potraju do kraja turističke sezone, možda će se model pokazati održivim. Vremenom, naravno, regije će se spojiti, ali tek po svladavanju prijetnje u cijelosti.

Iako se ovaj proces čini u suprotnosti s tekovinama Europske unije o zajedničkom geopolitičkom prostoru, zapravo bi mogao potaknuti suradnju i usklađivanje svih urgentnih službi i postupanja koje je korona virus objedinio, a koje će ubrzati postupak zajedničkog uređenja i upravljanja kriznim situacijama po ovom modelu na razini cijele EU.

Neke će se destinacije svakako održati možda skromnijim ali predvidljivijim oblicima organiziranog turističkog prometa koji će uključivati avionski prijevoz poput Malte, Portugala, Turske, Egipta i drugih, ali je taj segment turističkog prometa još teže predvidjeti.

Kakav god bio razvoj broja oboljelih priznajmo, teško je kontrolirati socijalni kontakt u nekim okolnostima, ali nemoguće između djece vrtićkog uzrasta. Jednostavno, čini mi se iz ove perspektive kako će doći do prelamanja političke volje u korist normalizacije života. Normalizacija će se lako opravdati zatvaranjem granica oko regionaliziranog prostora, koji je značajno tržišno i socijalno samodostatniji od prostora pojedine države članice. Zapostavljenost drugih zdravstvenih indikacija u vrijeme epidemije također je značajan čimbenik, relativiziranja trajnijeg zadržavanja ”društva pod ključem”. Ne mislim kako će procesu strogog socijalnog distanciranja i ograničenja kretanja presuditi samo financijski i gospodarski razlozi već društveni i zdravstveni. Povijest ne pamti ovako globalne mehanizme potiskivanja osnovnih ljudskih prava, a upravo ta prava uživaju osobitu zaštitu radi svojeg značaja za pojedinca, ali i stabilnost društva.

Napokon, ako djeca mogu u vrtić, zašto ne bi mogla u kids-club u hotelskoj ponudi, naravno uvažavajući sve zaštitna i higijenska pravila jednaka onima koja je primjenjuju u vrtićima i školama? Ako možemo raditi u uredima, zašto ne i u lobby-ju hotela? Ako se možemo voziti biciklom s obitelji gradom, zašto ne i uz plažu udaljenu stotinjak kilometara od mjesta prebivališta? Ako možemo putovati između županije, zašto ne i u susjednu državu koja ima nešto bolji statistički rezultat borbe s pandemijom?

Promjena je spora dok se ne dogodi. Tako se dogodila ova, a tako će i proći. Do tada, oni najmudriji, čekaju, ne spuštaju cijene, planiraju brojne strategije i gore od nestrpljenja provjeriti koliko vrijede naši čuveni sunce i more. A oni koji se odluče posjetiti nas ovog ljeta biti će najhrabriji, najželjniji sunca i mora, dobrih vibracija i emocija – i moći će si to priuštiti.

Činjenica kako je turizam u Hrvatskoj i započeo upravo kao lječilišni, prije gotovo dva stoljeća, kada su otkriveni blagotvorni učinci naše klime i saliniteta Jadranskog mora na tegobe dišnih puteva, može zasigurno samo biti od pomoći u vrijeme globalne prijetnje bolesti respiratorne prirode. Biti će zanimljivo vidjeti koliko će se naši promotivni mehanizmi u turizmu prisjetiti tog detalja i iskoristiti ga kad za to dođe vrijeme.