Teško da išta može bolje ilustrirati temu koja slijedi od slike na koju sam, šećući gradom, slučajno nabasala prije nekoliko dana.
Trgovci su već napustili tržnicu na Kvaternikovom trgu, a baš su tog dana, prvi put otkako je nastupila epidemija, svoje klupe ponovo posložili prema uobičajenom rasporedu umjesto ukrug, kako su to do prije nekoliko dana od njih zahtijevali epidemiolozi.
Povrh svake od njih, na suncu koje je upravo zalazilo, bliještila je prozirna plastična folija, okačena o neke metalne štapove i namještena tako da se nalazi negdje na sredini štanda.
Neobičan izum, da ne kažem besmislen s obzirom na to da su folije, očito, na zagrebačkim tržnicama trebale zamijeniti valjda odveć skup pleksiglas, iako mi se i njegova primjena u ovom slučaju učinila posve suvišnom.
“O bože, pa čemu? Na otvorenom prostoru?”, čudili su se i prolaznici pored mene dok su po džepovima tražili mobitele kako bi ovjekovječili paradoksalni prizor.
Naravno, nije ovo ni prvi ni zadnji primjer koji svjedoči koliko se državi ili javnim službama lako pogubiti kad treba regulirati uvjete koji su inače prepušteni tržištu, ali jest jedan od najapsurdnijih, i to čak i za zemlju čiji bi regulatori, kad bi postojalo takvo natjecanje, osvojili prvo mjesto u propisivanju najrigoroznijih uvjeta rada za poduzetnike.
Sporni stol za preuzimanje hrane
I to je, čini se, jedan od većih apsurda pandemije koronavirusom o kojemu zasad rijetki govore - činjenica da je virus, osim kronično bolesnih i nemoćnih, u samo dva mjeseca doslovno izbrisao višedesetljetnu borbu za deregulaciju poslovnih uvjeta gotovo u svim sektorima, a koja, prije nego što će umrijeti, nije uspjela dogurati ni do mladenačkih godina.
Prisjetimo se samo nedavnog slučaja s Državnim inspektoratom. Taman kad smo se bili navikli da tiskovine sve rjeđe prenose priče o ugostiteljima kojima je u blagajni otkriven višak od sedam kuna, eto ti u svim novinama fotografija visokog stola uhvaćenog in flagranti, kako na javnoj površini ispred zagrebačkog restorana Tekka, bez zadovoljavanja minimalnih tehničkih uvjeta, služi kao privremeni držač hrane koju će s njega, jer ne smije ući u restoran, preuzeti neki gladni Hrvat.
Jedina odgovarajuća kazna bilo je instant zatvaranje restorana, koje je u konačnici spriječeno tek nakon što su ugostitelji, očajni što ne mogu raditi, cijelu stvar pustili u medije.
“I tako, nažalost, ovih dana rješavamo sve s državom. Oni nas opterećuju propisima, mi njih medijima, a ponekad se onda dogodi da u tome i uspijemo”, ironičan je Marin Medak, predsjednik Nacionalne udruge ugostitelja i vlasnik restorana RougeMarin.
Marin Medak, ugostitelj i predsjednik Nacionalne udruge ugostitelja: 'Dok kolege drže objekte pod ključem i zbrajaju štetu, pekarnice, kiosci i benzinske crpke bezbrižno pripremaju hranu i toče kavu'
Pritom vrlo jednostavno rezonira što je glavni razlog prenormiranosti poslovnog sustava koja je, s dolaskom koronavirusa, za većinu vlasnika tvrtki i obrta narasla do neslućenih razmjera.
“Problem je u tome što sustav ne razumije zakone koje donosi, a istovremeno nije zainteresiran u regulaciju djelatnosti uključiti njene krovne predstavnike. Kako drugačije objasniti činjenicu da naša udruga, kao jedina nezavisna udruga ugostitelja, s obzirom na to da od države ne dobivamo ni kune, nije bila uključena u pregovaranje o mjerama otvaranja lokala? Umjesto nas, tamo su sjedili predstavnici Hrvatske obrtničke komore, institucije čije čelnike bira politika, pa onda nije ni čudno zašto nas se pokušalo ograničiti nekim suludim pravilima kao što je to radno vrijeme do 21 sat ili zabrana usluživanja pića unutar lokala. Na kraju se pak uspjelo, na jedvite jade, ali doista je poražavajuće da se u vrijeme ionako otežanih uvjeta rada mi još moramo boriti s ograničenjima čiju svrhu baš nitko ne zna objasniti”, priča Medak.
Primjera je unedogled.
Recimo, možemo se prisjetiti ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića te šefa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslava Capaka kako pred kamerama mucajući pokušavaju objasniti zašto je to iz zdravstvenih razloga važno - da trgovine više ne rade nedjeljom.
“Htjelo se smanjiti mobilnost radne snage, a onda se logično činilo da uvedemo jedan neradni dan i da to bude nedjelja. Ali može biti i bilo koji drugi dan”, tako je to nekako sumirao Capak.
Dvije vreće u kanti za smeće
Okej, svima je jasno da rad nedjeljom nije zabranjen zbog zdravlja, već prije zbog izbora, ali mjera je dosta plastično pokazala kako interesi države, kad je u pitanju biznis, ne dijele niti jedan posto interesa koncentrične kružnice koju predstavljaju poduzetnici.
A kad se tome još pribroji i činjenica da državu ne zanima previše kako funkcionira bazično poslovanje svijeta koji je hrani, onda i dobivamo ideje prema kojima bi, iz epidemioloških razloga, gosti u hotelima trebali držati čak i razmake među sobama (nije šala, doista je bilo prijedloga da gosti po katovima budu razmješteni tako da između njih budu jedna do dvije slobodne sobe, iako su u tim istim sobama ionako fizički distancirani).
Ili da se hrana u hotelima servira isključivo u sobama, što bi većini hotelijera učinilo otvaranje hotela potpuno neisplativim.
Ne treba zaboraviti niti na onu prema kojoj frizerka, nakon što će tri sata mušteriji prati kosu, šišati je, farbati i fenirati - kad dođe do faze izdavanja računa, radi mjera sigurnosti, treba stati iza pleksiglasa, kako bi spriječila širenje zaraze.
Tu je i uputa prema kojoj bi unutar svih salona za uljepšavanje, koji nerijetko imaju 30-ak kvadrata, trebalo “označiti puteve kojima se ljudi trebaju kretati”.
A što uopće reći o onoj koja poduzetnicima preporučuje da u kantu za smeće - obavezno ulože dvije vreće.
Ili uvjet Botaničkom vrtu, u kojem Zagrepčani ni prije pandemije nisu pamtili gužve, da može raditi jedino ako za goste zaključa javni WC i sve izložbene prostore te ukine prodaju cvijeća.
“Uvažavajući stručnost epidemiologa i ostalih članova Stožera, smatram da je prilikom propisivanja mjera koje se tiču obavljanja gospodarske aktivnosti bilo potrebno proaktivnije uključiti predstavnike poslodavaca. Naime, oni su ti koji moraju organizirati poslovanje uvažavajući upute i preporuke Stožera i HZJZ-a, ali i ostalih regulatornih i nadzornih tijela kao što je naprimjer Državni inspektorat. Oni bi mogli upozoriti na određene specifičnosti koje obavljanje pojedine gospodarske aktivnosti nosi sa sobom. Zajedničkim djelovanjem su se svakako mogli izbjeći određeni nesporazumi koji su nastali kao posljedica nedovoljno jasnih uputa”, smatra Iva Tomić, glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca.
Iva Tomić, glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca
Doduše, treba biti iskren pa reći da nije uvijek isključivi krivac samo država.
Evo, recimo, iako je to činila s namjerom da im pomogne, i sama Hrvatska obrtnička komora dodatno je zakomplicirala posao, pa čak i pogrešno savjetovala brojne frizerke, kozmetičarke i zaposlenike ostalih uslužnih djelatnosti koji su od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dobili uputu da bilježe ime i prezime, broj telefona te vrijeme dolaska i odlaska svake mušterije, za potrebe kontaktiranja ako se ustanovi da je netko bio bolestan.
Kako je za Jutarnji list ispričala direktorica tvrtke Apicura Natalija Parlov Una, Komora je obrtnicima unaprijed pripremila predloške uz pomoć kojih bi bilježili podatke tražene od strane HZJZ-a, no uspostavilo se da će HOK-ovi predlošci obuhvatiti puno veći opseg podataka nego što je to bilo predviđeno preporukama Zavoda, pod nazivom “više je bolje”, a što prema GDPR-u predstavlja pravni izazov.
Osim imena, prezimena, broja telefona i vremena dolaska i odlaska, HOK je tako predložio da obrtnici od mušterija uzimaju izjave kojima potvrđuju da nemaju simptome respiratornih bolesti i povišenu temperaturu te da proteklih 14 dana nisu bili u samoizolaciji ili boravili van granica Hrvatske.
Natalija Parlov Una, direktorica tvrtke Apicura
Sve je to onda još trebalo ukrasiti i potpisom.
“Podaci koje je HOK dodao u svojim predlošcima podrazumijevaju prekomjerno skupljanje osobnih i posebno osjetljivih podataka koji ne opravdavaju svoju svrhu jer svojom formom nemaju mehanizam biti epidemiološki vrijedne informacije te, između ostalog, nisu provjerljive, kao što ne postoje ni sankcije za upisivanje neistinitih podataka. Iako HOK spominje da korištenje predložaka nije obvezno, sama Preporuka HZJZ-a vrlo jasno navodi da bi izvršenje usluge moralo biti uvjetovano ostavljanjem broja mobitela, što znači da se u tom slučaju ne može raditi o pravnoj osnovi privole jer ona prema GDPR-u ne smije ničim biti uvjetovana. O čemu god da se radilo - pravna odgovornost za korištenje HOK-ovih predložaka u toj formi je isključivo na obrtnicima”, kaže Parlov Una čiji je stav naknadno potvrdila i Agencija za zaštitu osobnih podataka, upozorivši obrtnike da ne koriste obrazac HOK-a jer nije zakonit (predviđena kazna za kršenje GDPR-a može doseći do 4 posto ukupnih godišnjih prihoda).
Dodatno je potom cijelu priču u vrijeme pandemije zakomplicirala i nespremnost države da poduzetnicima, koji su svoja poslovanja sada morali urediti na način da zadovoljavaju epidemiološke mjere, barem privremeno popusti u ispunjavanja nekih drugih birokratskih uvjeta dok se opet ne osove na noge.
Dobar primjer u tome je bila Litva, čija je metropola, Vilnius, zbog uvjeta pandemije vlasnicima barova i restorana dopustila da prošire svoje terase i na dijelove javnog prostora za koji nisu dobili dozvole, a sve kako bi obrti preživjeli i prebrodili sedam tjedana provedenih u karanteni i bez prihoda.
Nema ustupaka
Kod nas su s takvom liberalizacijom zasad krenuli samo u Puli i Bjelovaru, a odluku je prije dva dana donio i Grad Zagreb. Medakova je Udruga nadležna tijela tražila da im isto dopusti za cijelu Hrvatsku.
“Molili smo Ministarstvo turizma da nam pomogne istu inicijativu uspostaviti za cijelu zemlju, no nismo dobili nikakav odgovor pa smo se sami morali bezuspješno boriti s 500 jedinica lokalne samouprave”, žali se Medak. Bilo je tu onda još molbi od strane ugostitelja da im, u vrijeme pandemije, dopuste da u lokalima prodaju proizvode lokalnih OPG-ova, kad već ne smiju posluživati pića, ali ni tu država nije bila spremna napraviti ustupak.
Slično o nužnosti deregulacije u vrijeme epidemije razmišljaju i u HUP-u.
“S obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo, smatramo da su sve mjere koje u ovom trenutku uređuju poslovanje subjekata u privatnom sektoru privremenog karaktera te da su tu prvenstveno radi očuvanja zdravlja i života svih građana. Dakako da s poboljšanjem epidemiološke situacije očekujemo relaksaciju te potpuno napuštanje donesenih mjera. Štoviše, mnoge postojeće zakonodavne odredbe bi se trebale dodatno relaksirati kako bi se omogućilo gospodarstvu da se što prije oporavi od ovog velikog udarca na ekonomsku aktivnost”, napominje Tomić.
Tu je onda posebno ugrožen turizam, sektor čiji ključni igrači još uvijek ne znaju kako će uopće izgledati epidemiološke mjere u hotelima i ostalim smještajnim kapacitetima, kako će se usluživati hrana, kolika će uopće moći biti popunjenost.
Prema riječima konzultantice i direktorice tvrtke 505 Savjetovanje Sanje Čižmar, izgledno je da će većina kompanija, neovisno o mjerama, poslovati sa znatno nižim prihodima od planiranog, a upitno je potom u kojoj će mjeri pojedini smještajni kapaciteti uopće biti privlačni gostima prije nego što se pronađe cjepivo protiv virusa.
Sanja Čižmar
Prijetnja za avioindustriju
“U hotelima u najvećoj mjeri dolazi do prostorne koncentracije gostiju te je, uz primjenu svih mjera zaštite koje će nužno biti provoditi zbog sigurnosti gostiju i zaposlenih, upitna mogućnost osiguranja odgovarajućeg opuštajućeg doživljaja gostima koji dolaze na godišnji odmor”, kaže Čižmar upozoravajući pritom na to da će primjena mjera utjecati na profitabilnost, a potom i na porast troškova poslovanja.
A takvi procesi, znamo to još iz prošlosti, nerijetko vode i do poskupljenja same usluge, pa bi se nebalansirane mjere i pretjerano uplitanje države u tržišne procese vrlo brzo i vrlo negativno moglo odraziti na uobičajeni odnos ponude i potražnje.
Nije to samo hrvatski problem, državni intervencionizam i prenormiranost prijetnja su za kompletnu svjetsku avioindustriju, i to poglavito nakon što je većina vlada, kroz subvencije ili dokapitalizaciju posrnulih tvrtki, ponovo ušla u vlasništva nacionalnih aviokompanija.
To je potom dovelo do situacije u kojoj je Njemačka, u procesu pregovora oko financijskog paketa za pomoć Lufthansi, pomoć uvjetovala ulaskom dvaju predstavnika države u upravni odbor, što se kompaniji, naravno, nije dopalo.
Kako pojašnjava profesor na Katedri za turizam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Darko Prebežac, nacionalizacija aviokompanija mogla bi dovesti do značajnog ugrožavanja dosegnutog stupnja deregulacije i liberalizacije tržišta zračnog prometa.
Darko Prebežac
“To u konačnici može voditi k monopolskim cijenama, lošijoj usluzi, slabljenju zaštite prava putnika i neprofitabilnom poslovanju zračnih prijevoznika, ali dovesti i do drugih problema kojima smo svjedočili u dosadašnjem razvojnom ciklusu zrakoplovstva”, upozorava Prebežac.
A kad se razorne snage državnog intervencionizma plaši jedna Njemačka, kakve onda šanse uopće imaju hrvatski poduzetnici?