Amadeo Watkins, međunarodni savjetnik i stručnjak za upravljanje reformama i politikama u javnom sektoru, bavi se temama vezanim za postizanje rezultata i povećanje efikasnosti i učinkovitosti sistema i organizacija. Znanstveni je suradnik na Sveučilištu Cranfield u Engleskoj na katedri za upravljanje učinkovitosti. Doktorat iz znanosti na temu upravljanja i razvoja u obrani stekao je na Odjelu za vojne studije Kings Collegea, Sveučilišta u Londonu kod profesora Sir Lawrencea Freedmana. Na Warwick Business School u Ujedinjenom Kraljevstvu te u HEC Pariz stekao je poslijediplomske certifikate iz strateškog upravljanja i vođenja u javnom sektoru. Radio je u nekoliko državnih resora Velike Britanije, a deset godina proveo je u prestižnoj grupaciji za napredna istraživanja i procjene Ministarstva obrane Velike Britanije kao zamjenik direktora odjeljenja za upravljanje reformama i politikama. Watkins ima više od 20 godina iskustva u javnom sektoru, s izravnim savjetovanjem u reformama i procesima strateške transformacije i optimizacije te bogato iskustvo u razvoju, implementaciji i vrednovanju projekata i programa na razini sustava. Značajno iskustvo u radu na javnim politikama i koordinaciji stekao je kao savjetnik u različitim zemljama. Savjetovao je nekoliko vlada na najvišoj razini u nekoliko zemalja, uključujući nedavno ured premijera Jordana.
Uža mu je struka rada, a koja, kaže, nije prepoznata u Hrvatskoj, rad na realizaciji sistemskih reformi ili javnih politika. Prošle je godine analizirao proces nabave borbenih zrakoplova te je objavio rad na tu temu u časopisu Defense and Security Analysis. Amadea Watkinsa s Hrvatskom veže djetinjstvo provedeno u Prigorju, gdje mu je rodbina po majci i prijatelji. Kaže da često dolazi na Jadran kad mu se ukaže prilika.
Imate bogato iskustvo u realizaciji javnih politika i planova raznih vlada. Na koji način se u Hrvatskoj razvija oblikovanje poslovnih procesa i razvoj kapaciteta, npr. u strateškom planiranju?
- Ljudi se vole baviti strateškim i sličnim dokumentima, možda zato što to zvuči jako važno, ali zaboravljaju da je to i vrlo odgovorno. Strateško planiranje ili pisanje politika nije samo sredstvo, često i političko, ono je i navika, kultura i način rada. Nažalost, ti dokumenti ili planovi uglavnom ostaju mrtvo slovo na papiru jer je u mnogo slučajeva izrada dokumenta sama sebi svrha, umjesto da svrha bude realizacija tog dokumenta i onog što u njemu piše. Volio bih da me netko uvjeri u suprotno. Planovi predviđeni tim dokumentima vrlo često nemaju financijsku podlogu, što automatski znači da se ne mogu realizirati onako kako je to zamišljeno. Uzmimo evo aktualnu temu stadiona gdje glavno pitanje nije treba li vam, jer naravno da treba, nego je, zapravo, glavno pitanje koliko je to prioritet na listi od barem 100 istih i gdje će se pronaći novac za njegovu izgradnju, tj. što će se rezati kako bi se platio stadion.
Usudio bih se, onako generalno reći, da su svijest i kapaciteti za realizaciju planova ili postizanje rezultata nedovoljno razvijeni i ispod potrebne razine u smislu neke kritične mase. Zašto je to tako? Jer je svijet postao jako konkurentan i jedna prosječna ocjena, jednostavno, nije dovoljna, naročito kad ste u krizi. Potrebno je pronaći način za poticanje inovacija i poduzimanje hrabrih iskoraka, kao što su to napravile neke zemlje Baltika ili Azije. Tu, prije svega, mislim na javni, ali i na privatni sektor, jer oni su cjelina i ne mogu se gledati odvojeno.
Ima li Hrvatska krizu liderstva?
- Liderstvo je u krizi, da. Za to ima više nego dovoljno pokazatelja i rekao bih da je to jedan od primarnih problema s kojim se Hrvatska suočava. Naravno, to nije jedini problem.
Ima li Hrvatska dovoljno kvalitetnih menadžera?
- Rekao bih da Hrvatska ima dovoljno kvalitetnih menadžera, ali za sistem rada koji dominira posljednjih 20-30 i više godina. Ali nema ih za nešto drukčije upravljanje organizacijama, procesima i sistemima koje zahtijeva sve kompliciranije i konkurentnije globalno tržište. Drugim riječima, ima ih dovoljno za vožnju u trećoj ili četvrtoj brzini, a nedovoljno za ono što je potrebno, a to je peta ili čak i šesta brzina, spremnih da podrže inovacije i donesu vidljive i ozbiljne rezultate, jer upravo su one najpotrebnije danas. Upravo tu je ozbiljan nedostatak i jasno vidljiva potreba za mijenjanjem organizacijske kulture, o kojoj često i govorim, ali ne vidim dovoljno dokaza da se radi na tome, osim možda u nekoliko tema, kao oko fondova EU, u kojima su neki iskoraci i napravljeni.
Često se čuju kritike da državne strukture, tj. uprava, ne radi za nas. Slažete li se s time?
- O ovom pitanju može se napisati barem jedna knjiga. Jedan od problema ili zamki leži u tome kako definiramo što je boljitak, što je to što se može bolje, kako definiramo optimum državne uprave, koja je, u suštini, servis svima nama? Je li ono što je samo jeftinije nužno i bolje, evo naprimjer kod javnih natječaja?
Imamo opće pokazatelje onoga što je dobro, a to su međunarodne ljestvice ili rang-liste od konkurentnosti do korupcije i slično. U slučaju Hrvatske, iako ima pozitivnih pomaka, to je sve još uvijek neka selektivna i srednja ocjena. Evo, čak i ako se postigne dogovor da je nešto potrebno mijenjati, sustav nije dovoljno elastičan ili fleksibilan u smislu realizacije zamišljenog, naročito na makro ili sustavnoj razini, jer se često samo krpaju rupe i nema dosljednosti u provedbi.
Možete li dati primjer sustavnog razmišljanja? Što podrazumijevate pod tim?
- Sustavno u smislu sagledavanja cijelog raspona učinaka na neku temu. Evo uzmimo za primjer temu koja je posebno aktualna u ljetnoj sezoni, a to je korištenje relativno zastarjele tehnologije naplatnog sustava ENC na autocestama u Hrvatskoj koja se ne mijenja unatoč povećanom priljevu vozila iz godine u godinu, a neće se ići na vinjete jer je to komplicirano. Za vrijeme vikenda u sezoni kroz HAK i ARZ sustave naplate prođe više od 500 tisuća vozila s prosječnom naplatom od nekih 35 milijuna kuna, što je za njih odlično. Ali neka samo 20 posto ili 100 tisuća auta čeka četiri-pet sati na naplatnim postajama umjesto da za to vrijeme popije kavu i sok za 50 kuna, vi u samo jednom vikendu imate gubitak od približno pet milijuna kuna, a da ne računamo druge indirektne posljedice i gubitke kao što su umor vozača, troškove nastale kašnjenjem na trajekt i drugo. Dakle, kad se gleda sustavno, ta slika je malo kompliciranija nego što se čini u početku. Taj tzv. opportunity cost mora se smanjiti da bi sustav bio efikasniji ili optimalan, jer pokušavati ugrabiti vodu kroz sito nije baš najzahvalniji posao.
Koji su profili stručnjaka koji bi trebali sjediti u Vladi?
- Pa ovisno o tome kako definiramo riječ stručnjak. Je li to onaj koji radi u sustavu već 20 godina ili netko koga uzimate za određeni vrlo stručan posao na dvije-tri godine izvan sistema, dakle posuđujete ga na kratki period. Iz mog iskustva potrebno vam je i jedno i drugo jer svaka inicijativa, svaki posao zahtijeva tim ljudi u kojem svaki pojedinac ima svoje mjesto i ulogu. Dok su iskustva otprije pet ili 10 godina jako važna i nikako se ne smiju zanemariti, da bi se nešto realiziralo naglasak mora biti na razmišljanju unaprijed i sposobnosti svih da odgovore na pitanja što će biti za jednu godinu ili tri. To je ono što, po meni, nije dovoljno razvijeno, zahtijeva drukčiju vrstu upravljanja, a greška uvijek ide odozgo, s vrha piramide, zar ne?
Otvaranje prostora za fleksibilniji mehanizam upravljanja ljudskim potencijalima, koji bi omogućio da ljudi ulaze i izlaze iz sistema puno prirodnije i lakše, imalo bi dalekosežne pozitivne posljedice. Ali, naravno, treba takav sistem osmisliti i podržati kroz neki srednji period kako bi zaživio, to je projekt od najmanje 5-7 godina.
Kako Hrvatska prolazi tranzicijski proces u ovih trideset godina?
- Rekao bih loše, ili ako želite pozitivniji odgovor, onda mogu reći - moglo bi se puno bolje, šanse nisu dovoljno dobro prepoznate ili, bolje rečeno, iskorištene, iz puno razloga, od kojih sam neke samo spomenuo. Odgovor možete procesuirati na više načina, ali svakako su najmjerodavnije svjetski priznate analize, ljestvice ili rang-liste. Na primjer, usporedbom rasta BDP-a generalno ili pojedinačno po raznim sektorima, pa možete uzeti bilo koje sektore gospodarstva kao brodogradnju, kemijsku industriju, turizam i IT-sektor.
Drugi je način da se gleda BDP po glavi stanovnika, gdje je Hrvatska u proteklih 10 godina skočila s 13.000 USD na 15.000 USD, što je 60-70 posto prosjeka EU za 2019. U isto vrijeme Slovenija je s 23.000 USD skočila na 26.000 USD ili 80-90 posto prosjeka EU. To vam je dobar pokazatelj stanja.
Ponovno imamo vruću temu namještanja natječaja – kako komentirate procese javnih nabava i natječaja u Hrvatskoj? Što treba mijenjati?
- Treba, naravno, mijenjati pravila, odnosno zakone i interne akte. Manja poboljšanja su napravljena zahvaljujući EU-procesima, ali ona sama po sebi nikada neće moći riješiti problem. Trebaju se mijenjati, kao što rekoh, kultura i svijest ljudi, a to nije jednostavno. Netko mora pokazati put, pokazati dobar primjer, pokazati liderstvo. Tu, prije svega, mislim na političku elitu svake države. Jedna od inicijativa na koju sam nedavno naišao jest program suradnje organizacija civilnog društva i lokalnih vlasti na prevenciji korupcije i sukoba interesa. Takvih bi inicijativa trebalo biti više jer direktno pridonose transparentnosti procesa. Ako uzmemo proces nabave zrakoplova, koji sam analizirao i objavio prošle godine u časopisu Defense and Security Analysis, problem nije bio toliko u pravnom aspektu, nego u realizaciji procedure javne nabave, gdje je bilo više propusta na više razina. Ako se namještanje natječaja tolerira, a rekao bi da je to slučaj u većini slučajeva argumentirano činjenicom da su sankcije minimalne i počinitelji prihvatljivi svima pa i političkoj eliti, time ne postoji svijest o krivici, sudska praksa je upitna, što govori dovoljno gdje je tema, pisani zakoni na stranu. Dakle, interpretacija i realizacija su očito problem.
Kako vidite posljedice najnovije krize izazvane pandemijom COVID-19 na svjetsko i europsko gospodarstvo?
- Nepobitno je da je kriza već imala, a imat će, mnogo direktnih i indirektnih negativnih posljedica na gospodarstva diljem svijeta, pa tako i na Hrvatsku. IMF ima ozbiljne negativne prognoze za sljedeću godinu ili dvije. Osobno se nadam da nije sve tako crno.
No u svemu tome iznenađuje razina nespremnosti Zapada, odnosno najrazvijenijih država, za ovu krizu i različitosti u načinima na koje se pristupilo rješavanju ovog izazova, nazovimo to krizni menadžment koji se pokazao jako loš. Neki, kao SAD, traže krivce u drugima, neki izbjegavaju uvođenje mjera kao Švedska, dok je većina u iščekivanju takozvanog drugog vala za koji većina stručnjaka kaže da je neizbježan jer je virus još među nama, nije nikamo otišao, a i dalje nemate pravo rješenje za krizu na vidiku.
Kakve će posljedice imati kriza ako dođe do drugog vala?
- Drugi val je možda loš izraz, jer neki bi rekli da ni prvi nije otišao, a neki da je u tijeku već treći. Tako da bi bilo kakav drugi val, ako ga tako možemo nazvati, imao ozbiljne posljedice za gospodarstvo ako bi se vlade odlučile na sličnu reakciju kao početkom ove godine. Upravo zato ne vjerujem da će do njega doći u mjeri kao tijekom ovog prvog vala, od veljače do svibnja ove godine. Tada je to možda bilo opravdano kao brza reakcija na puno nepoznanica ili otvorenih pitanja, ali evo sada, četiri mjeseca poslije, vlade su prisiljene drukčije reagirati, jer ne može biti jedini odgovor da se život zaustavi i sve zatvori. Ako dođe do tog takozvanog drugog vala u “zdravstvenom ili medicinskom” smislu, sustavno gledano, fokus će biti na minimalizaciji oboljelih putem prevencije, primjene nekih novih cjepiva ako se pokažu djelotvornima, lokalizirane intervencije po potrebi i na nastavku oživljavanja gospodarstva. Zdravstvene sustave treba vratiti u normalu, jer je inicijalni šok napravio pomutnju, u nekim zemljama s ozbiljnim posljedicama po ostale grupe oboljelih, naprimjer od karcinoma. Rješenje za ovu krizu ne vidim u sljedećih 12 mjeseci, to je sigurno, svi moramo biti svjesni toga.
Hoće li poremetiti dosadašnji poredak? U kojem smislu će se mijenjati svjetsko i europsko gospodarstvo?
- Iako često čitam razne teorije o tome, tema za koju mi se čini da ljude zabavlja, ne vidim da će se promijeniti nekakav poredak zbog ove krize, jer je ona trajala prekratko, barem zasad. Velike ekonomije će se oporaviti već za 12-18 mjeseci, neke lakše, neke malo teže, ali svakako brže nego u zemljama u razvoju. Isto tako, odgovor na ovakvo pitanje, koje spada u geostratešku domenu, mora se gledati na najmanje pet godina, a u tom vremenskom razmaku ovaj virus bit će samo malo štucanje koje će se brzo zaboraviti, a neki već i jesu. Epidemija COVID-19 je imala efekt šoka na sve, prije svega zbog nespremnosti sustava, ali ne vidim to kao ozbiljan faktor kao što se o tome pisalo, naročito na početku epidemije. Morat ćemo se, jednostavno, prilagoditi i naći način da živimo s time dok se ne nađe trajnije rješenje u smislu djelotvornog cjepiva, ali nije to jedini izazov koji je pred nama, ima ih, realno, puno većih, prije svega mislim na ekologiju. Nadam se da je ova kriza imala poučan karakter, da smo nešto naučili o izdržljivosti i otpornosti sistema i organizacija, prije svega gospodarstva, ali i zdravstva i nekih drugih.
Koje su prilike u ovoj situaciji? Koja gospodarstva i koje grane mogu izići kao pobjednici?
- Jedan od pobjednika je svakako internet, online-kupovina i slično. Drugi pobjednik je promjena navika u smislu higijene, prije svega osobne svijesti i navika, što će imati utjecaj na ovu industriju i načine kako se ponašamo kao osobe i kao kolektiv. Ali osobno bih stavio naglasak na rad na daljinu, koji je sada dobio novo tumačenje i veliki plus. Dosad je to bila samo opcija koja baš i nije bila previše simpatična mnogim menadžerima, koji bi radije vidjeli radnika na radnom mjestu. Ova je kriza to promijenila. Aplikacije kako što su Zoom odjednom su postale glavni nositelji poslovanja, i tu vidim novine koje će imati direktne i indirektne posljedice. Jedan od dobrih primjera tu je i sustav online-učenja, koji se nije pokazao tako loš s obzirom na brzinu uspostave sistema, i vrlo je izvjesno da će se taj modus nastaviti na jesen. Prostor za inovaciju svakako postoji za one koji je budu tražili. Pitanje je samo sposobnosti lidera, ali i organizacijske kulture da podrže takvo nešto, jer virus ne bira.
Posljednje, a osobno vidim kao najvažnije, jest veliki vjetar u leđa koji je dan temi održivog razvoja, jer nema dileme da je ova kriza direktna posljedica negativnih globalnih trendova neuravnoteženog odnosa prema prirodi. Svi moramo preispitati kako živimo na ovom planetu i želimo li da se tako nastavi za našu djecu, jer sad je već sigurno da naša djeca neće živjeti jednako kao što smo mi.
Kako gledate na Hrvatsku u ovoj krizi? Kako su se donosile odluke i kako je posložen sustav odlučivanja, jesu li se neki procesi mogli bolje organizirati?
- Hrvatska je dosta dobro upravljala ovom krizom u inicijalnom razdoblju, iako će biti onih koji će tvrditi da je moglo bolje. Uvijek se u svakom poslu može bolje, ali mora se gledati okruženje u kojem se radnja dogodila, a može se svrstati u neku vrstu šoka za sustav koji nije imao dovoljno snage i poluga za brzu i kvalitetniju reakciju. To kažem jer se fokus treba staviti na rezultate, a rezultati su relativno mala smrtnost, barem do sada, a to je najvažnije. Dodatnu potporu tom argumentu svakako daju i rezultati nedavnih izbora u Hrvatskoj.
Veliku Britaniju bih svakako stavio na listu zemalja koje su loše reagirale, prije svega sporo, a brojevi nedvosmisleno tome govore u prilog, što je iznenađujuće za zemlju koja ima vodeće stručnjake na tom području i rekao bih da odgovor leži više u političkoj domeni nego igdje drugo.
Kako ocjenjujete transparentnost odluka i komunikacije vladajućih prema građanima? Usporedite to s Velikom Britanijom ili Švedskom.
- Usudit ću se reći da je, na prvu loptu, Hrvatska bolje upravljala ovom krizom od Velike Britanije. Ali mora se uzeti u obzir da su to dva potpuno različita svijeta i da nije baš najbolje raditi generalizacije zbog dosta različitih faktora, od broja stanovnika do razvijenosti i složenosti gospodarstva. Švedska je potpuno drukčiji primjer i ne može se direktno usporediti, konačni sud o njezinu pristupu tek slijedi u sljedećih 12 i više mjeseci, kad se počnu provoditi prave i više utemeljene analize.
Hrvatska je brzo i jasno reagirala i rekao bih da je držala stanovništvo dosta dobro obaviješteno i, ako se uzme u obzir cjelokupno okruženje, na ovu temu Vlada zaslužuje pohvale. Naravno da se mora imati u vidu politička strana ove krize, koja sigurno utječe na odluke Vlade kako se približavala ljetna sezona i izbori. Ono što je dobro u svemu tome jest odluka EU o djelomičnom otvaranju iza koje se može sakriti dio objašnjenja i postupaka tijekom lipnja. Vidjet ćemo kako će nova Vlada, sa snažnim mandatom, sada postupati u COVID-19 krizi i vezano za druge teme od listopada nadalje.
Hoće li se turizam i na koji način mijenjati?
- Turizam je jedan od sektora koji je već osjetio direktne negativne posljedice, a ne treba zanemariti ni indirektne posljedice, kojih je dosta. Putovanja milijuna ljudi su obustavljena, hoteli zatvoreni, obitelji rastavljene, godišnji odmori propali. Unatoč tome, ne vjerujem da će se turizam mijenjati nešto previše. Ove mjere o kojima sada čitamo vidim kao kratkoročne, a to kažem zato što je jasno vidljivo da postoji ozbiljna većina populacije koja želi živjeti kao da se ništa nije promijenilo, odnosno kao prije pojave virusa.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
