Čuva radna mjesta

FOTO Bacio se u izradu vrlo traženog proizvoda i sada se ne stigne okrenuti od posla

AUTOR:

  • Tanja Šimundić Bendić

OBJAVLJENO:

2.5.2020. u 10:24

AUTOR:

  • Tanja Šimundić Bendić

OBJAVLJENO:

2.5.2020. u 10:24

Paun Paunović / HANZA MEDIA

Zoran Ralević, vlasnik tvrtke 'Plexi'

Ne samo što rezolutno odbacuju antikorona-pleksiglase na terasama svojih objekata, ugostitelji diljem zemlje navode i kako za trošak od početnih 70 tisuća kuna, koliko im treba za zaštitno opremanje 200 četvornih metara površine, nemaju novca.

Totalno su u krivu, totalno netočno govore! Prava je istina kako bi ih zaštita objekata u skladu s naputcima došla puno više. “Pleksi” ne može stajati sam od sebe, on traži i držač koji bi ga učvrstio. A i on košta. Da ga kojim slučajem nema, prvi nalet maestrala bi prozirnu membranu otprhnuo kao perce po gostima. Doduše, ugostitelji ovaj podatak nisu ni mogli znati, jer se nisu konkretno ni raspitivali. Što opet i nešto drugo govori...

Zato smo to napravili novinari Slobodne Dalmacije, kod najangažiranijeg pleksi-obrađivača na splitsko-dalmatinskom području. Zoran Ralević, vlasnik kaštelanskog pogona za obradu pleksiglasa, nije kao ostali mu kolege zatvorio vrata obrta. Naprotiv, u jednom popodnevu okrenuo se novoj proizvodnoj niši –izradi zaštitnih pregrada. Hitom nad hitovima u uslužnoj djelatnosti u aktualnoj korona-potražnji. I uspio osigurati radna mjesta za 14 zaposlenika, ali i stvoriti dugu listu narudžbi.

Paun Paunović / HANZA MEDIA
 

– Evo, baš smo mi u kaštelanskom pogonu napravili prvu pleksiglas zaštitu za srednju Dalmaciju. I to za jednu splitsku ljekarnu. A onda su se odmah počeli javljati i drugi, jer su ljekarne prve krenule u opremanje prostora. Priča se u valovima proširila i na ostale branše, pa u ovom momentu imamo narudžbi da boli glava. Ne može se sve ni stići. S laganim popuštanjem mjera svi su počeli razmišljati o pleksi-pregradama kako bi otvorili radnje. I svi su u zadnji tren navalili. Ali, kako vidim po našoj listi, ugostiteljskih zahtjeva nemamo. Doduše, pleksi-zaštita na terasama kafića, restorana ili fast foodova bez držača je čist promašaj i bacanje prilično love. A s držačima bi to poprilično diglo cijenu – veli Slobodnoj Dalmaciji Ralević.

Osnova njegova posla su svjetleće reklame od pleksiglasa, te brodski prozori, sa širokim tržištem u godinama prije korone. No, kako je pandemija zaustavila svijet, samim tim i marketinšku mašineriju, turizam i čarter-linije, tako su narudžbe u trenu pale na nulu. I što onda? Većina njegovih kolega je odmah zatvorila pogone. Ali on nije, narudžba iz prve ljekarne je došla kao melem na ranu, otvorivši mu prostor za novi proizvod – došla je kao bingo. Pogodio je kao sinjski alkar – u sridu, što je rezultiralo narudžbama iz trgovina, zračne luke, ljekarni, poliklinika, ribarnica, knjižnica, trafika, svega što je ovog tjedna otvorilo poslovanje u novom normalnom.

– Ponio sam se u stilu s popularnom izrekom “Ništa nas ne smije iznenaditi”. To vam znači da sam se brzo snašao. Da se nisam brzinski preorijentirao došao bih u problem, jer bi se pogon zatvorio. I dok bih ga opet digao trebalo bi mi najmanje mjesec dana. Upitna bi bila radna mjesta, plaće. Promjena mi se dogodila u jedno popodne, proradila ideja, nešto ti sijevne i krene. I svi smo više nego zadovoljni – kaže Ralević.

Posao je navalio. Otvorio se prostor koji je mogao popuniti praznine nastale krizom. Kaže kako su najveći dobitnici u ovom poslu proizvođači pleksiglasa, tvornice iz brojnih europskih zemalja. Takvih pogona u našoj zemlji nema, kod nas postoje samo obrađivači “pleksija”, upravo nalik njemu. Da je kojim slučajem on proizvođač pleksiglasa, a ne obrađivač, u Kaštelima bi se, kaže, za vrijeme korone “dogodio” Rockefeller.

Paun Paunović / HANZA MEDIA
 

–​ Rockefeller bi postao i da sam ovoliku količinu “pleksija” umjesto za pregrade iskoristio za reklame. Tu se može zaraditi. A na zaštitnim pregradama koje ja po cijeni nazivam narodskima, jer ne želim “mlatiti” ljude ciframa, možeš samo popuniti rupe u vrimenu korone. Iako je narudžbi puno, sada im je opet došao val, jer svi žele otvorit. I svi su čekali zadnji tren. Ali ako ja mogu u jedan dan napraviti 20, ne mogu 500 ploča. Kako bi vam rekao, sve je ovo za preživit, za začepit rupe, za pomoć se, za sačuvat radna mista, plaće, tržište.

Nisam se obogatio na pleksi-pregradama, ali sam preživio. I to je najbitnije od svega. Niko od nas nije uvatija koronu, zdravi smo, preživili smo, radimo, ima posla, ima narudžbi, doći će i bolja vrimena – veli Ralević.