Kontrolna točka

Znamo li zaustaviti novu generaciju iseljenika

AUTOR:

OBJAVLJENO:

7.10.2019. u 11:03

AUTOR:

OBJAVLJENO:

7.10.2019. u 11:03

Split, 190414.
Produzeni vikend za Uskrs doveo je veliki broj turista u Split.Trajektna luka, autobusni kolodvor i sami centar grada prepuni su turista.Vecina je turista u tranzitu ali dobar dio je smjesten i u Splitu. Turisti su dosli svim raspolozivim prijevoznim sredstvima no najvise ih je doslo kruzerom.
Na fotografiji : gradska luka Split.
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
Vladimir Dugandžić / CROPIX

Ilustracija, iseljavanje

Kako vratiti izgubljenu generaciju iseljenika? Nikako, ali to i nije problem. Daleko je važnije od Hrvatske napraviti zemlju poželjnu za boravak onima koji su ostali. Što će njima (nama) biti bolje, to će biti veći interes ostalih da svoj život koji su započeli negdje drugdje nastave u Hrvatskoj.

To mogu, ali ne moraju biti “naši” iseljenici. Osim malobrojnih koji su svjesno otišli na “privremeni rad”, ostavljajući za sobom obitelji i životne planove vezane uz Hrvatsku (imaju zemlju, nekretnine, uhodane obrte koji su još u vlasništvu roditelja...), oni se ionako ne namjeravaju vratiti, jer svoj model života već su isplanirali prema nekom drukčijem, irskom, njemačkom, švicarskom ili australskom scenariju (moglo bi se, naravno, nabrajati do beskraja).

Generacije rođene od polovice prošlog stoljeća nadalje svoj život odavno, sve od velikog vala odlazaka u Njemačku sredinom 60-ih, pa, još jasnije, nakon hrvatskog ulaska u EU, ne planiraju s geografskim utezima. To znači da će, zamisle li scenarij koji im se ne može ostvariti u Hrvatskoj, ali možda može u Irskoj, Danskoj ili na Novom Zelandu, relativno lako spakirati kofere. Oni to neće smatrati odlaskom, nego realizacijom svojeg prava na život prema vlastitom receptu. I to im nitko ne smije zamjeriti. Takvu vrstu scenarija mi im ni s kakvom ponudom prema “za njih skrojenoj mjeri” ne možemo ostvariti.

Jednako tako, međutim, od države (a to znači od zajednice svih građana koji žive na njenom teritoriju) ne treba tražiti posebne pogodnosti za one koji se žele vratiti u Hrvatsku. Točno je da, primjerice, španjolski “Plan de retorno” nudi brojne poticaje kao što su pojednostavljene procedure, usluge savjetovanja, objava poslovnih mogućnosti i podrška poduzetništvu i da usluge koje su na raspolaganju svakom potencijalnom povratniku uključuju konzultacije preko Skypea, seminare i financijsku pomoć. Pisao je o tome već Jutarnji u subotu. No, tko jamči da je takva od države ponuđena paleta olakšica doista dovoljno dobra da privuče najbolje među onima koji su otišli? Nije, naime, pitanje samo u povratku, pitanje je i tko će se vratiti.

Privuku li mjere samo one koji su prema kriteriju zdravih poslodavaca i tamo gdje su se iselili ostali ne samo nezaposleni nego i nezapošljivi, njihov povratak potaknut će novi val odlazaka, ovaj put s još više razočaranja nego prethodni. Oni će brzo nakon dolaska ponovno biti nezaposleni, a građanima će na teret pasti nova regimenta koja živi radeći na crno ili od socijalne pomoći. I njima, naravno, treba pružiti priliku, ali jednaku kao i svim ostalim građanima, bez posebnih mjera koje terete proračun države.

“Suočavanje s iseljavanjem”, o kojemu govore mediji i političari na svojim, unaprijed za medije pripremljenim, nastupima, prije svega je problem lokalne uprave, a onda i menadžerskog sloja u tvrtkama koje se nalaze u epicentrima iseljavanja.

Zašto se više ljudi iseljava iz Vukovara ili Siska nego iz Zagreba? Ne zato što “za njih nema posla”, nego jer nitko, pa ni oni sami, nije bio zainteresiran da pokrene posao kakav bi njima odgovarao. To može biti zbog lošeg sastava lokalne uprave i menadžmenta lokalnih kompanija. To može biti posljedica toga što slabo obrazovan vodeći kadar nije znao prepoznati priliku. Ili je, jednostavno, cijela generacija već tijekom svojeg obrazovanja prevarena i izbačena iz obrazovnog sustava s premalo znanja, ali s ambicijama koje nitko, a najmanje oni sami, ne može ispuniti.

Pravo pitanje je zato: ako ne možemo vratiti iseljene za njih krojenim administrativnim mjerama i financijskim paketima, što možemo napraviti da Hrvatsku učinimo dobrim domom za one koji su odlučili ostati, i privlačnom za useljenike, ma gdje oni bili rođeni. Tu prestaje priča o “negativnoj demografiji”, koja je uvijek samo posljedica, i počinje priča o zemlji spremnoj za odrastanje.

Niz koraka u procesu odrastanja mlade demokracije odavno je definiran. U anketama koje su ispunjavali emigranti koji su prijavili svoj odlazak, kao najčešći razlog iseljavanja bio je naveden osjećaj besperspektivnosti, na drugom mjestu su bili radni uvjeti, a tek zatim potencijalno veća zarada. Definiramo li besperspektivnost kao osjećaj nemoći pred godinama loše vođenom politikom, visokom tolerancijom prema korupciji i nikad do kraja razriješenim međunacionalnim netrpeljivostima, nije teško doći do zaključka tko, pa i na koji način, može (i treba) vratiti vjeru u budućnost življenja u Hrvatskoj.

Ako zaključimo da je problem u onima koji vode državu, a često jest, na svim razinama uprave, upravo sada, na početku izborne sezone moramo postaviti pitanje i tko ih je izabrao (odgovor je - većina građana koji su izašli na izbore). Kako su se ljudi takvog profila uopće našli na stranačkim izbornim listama? I, vjerojatno najvažnije, zašto u domaću politiku rijetko odlaze ljudi visokog obrazovanja s razvijenim osjećajem odgovornosti prema zajednici?

Odgovorimo li sami sebi iskreno na ta pitanja, vjerojatno će nas više izaći na birališta. Vjerojatno će i veći broj birača detaljnije proučiti programe, životopise i obrazovanje kandidata u utrci za funkcije. Kandidate predlažu stranke, u skladu s vlastitim programskim interesima, ali i s osobnim ambicijama njihovih lidera. Odgovornost za rezultat izbora na kraju je uvijek u rukama birača.