Piše Viktor Vresnik

Zašto lex Agrokor ne vrijedi za brodogradilišta?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.8.2018. u 13:49

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.8.2018. u 13:49

Boris Kovačev / Hanza Media

Prosvjednici na Trgu bana Jelačića, među njima i "Batman"

Dvije su ključne točke zbog kojih se kriza Uljanika ne može riješiti po receptu iz Agrokora. Prva, Agrokor je u trenutku posrtanja zapošljavao 60.000 ljudi u regiji, od toga 28.000 u Hrvatskoj. Sam Uljanik ima oko 2600 zaposlenih, u Uljanik grupi ih je ukupno 4368 (podatak iz ožujka). Da bi se aktivirao Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, kompanija zbog koje se intervenira treba imati najmanje 5000 zaposlenih.

Druga točka je kompliciranija. Vlasnik Agrokora bio je jedan - Ivica Todorić. Zaposleni nisu imali udjela u vlasništvu. Čak ni bonusi nisu bili isplaćivani u dionicama, iako su neke kompanije izlistane na burzi, nego isključivo kao financijski dodatak na plaću. Za razliku od Agrokora, 47 posto vlasništva u Uljaniku drže sadašnji i bivši zaposlenici brodogradilišta. Znači, da su htjeli, da su se organizirali, oni su, putem Nadzornog odbora, mogli imati značajan utjecaj na upravljanje kompanijom. Mogli su sudjelovati u postavljanju i smjeni članova Uprave, mogli su biti sukreatori Uljanikove poslovne politike. Nisu se organizirali. Njihovo suvlasništvo u kompaniji raspršeno je na tisuće malih udjela. Njihova snaga u kompaniji kojoj su suvlasnici je nula. U NO-u ih danas zastupa samo Đino Šverko, povjerenik sindikata metalaca.

Komentar koji se našao ispod intervjua s Đinom Šverkom objavljenog na portalu Novog lista u siječnju prilično jasno ilustrira neprepoznavanje situacije u kojoj se našao Uljanik, citiram: “Sindikati moraju ustrajati na zahtjevu za odlaskom Uprave. Ovo ne bih smjelo proći bez odgovornosti i smjene Uprave.Vlasnik postavlja i mijenja Upravu, ali isto tako ne može stajati iza neučinkovitosti iste, a u isto vrijeme tražiti financijsku potporu i jamstva države. Sindikati su na potezu da pokažu svaki svoje pravo lice. Radnici nisu krivi i odgovorni za nastalu situaciju, a ispaštaju je. Vlasnik i politika neka pronalaze rješenja, ali ne uvijek i samo ona, koja idu preko grbače radnika. Ozbiljna država koja još uz to tvrdi da je i socijalna ne može voditi politiku tjeranja radnika i pristajanje na mrvice preživljavanja. Kompromisu rada i kapitala Da, ali Ne sprezi politike i kapitala nauštrb prava radnika i njihovih obitelji. Da li je ostavka Uprave interes politike, sindikata i radnika ili odgovornost preuzima netko drugi?”

Pitanje: tko je vlasnik kojega se proziva? Država u vlasništvu Uljanika sudjeluje izravno kroz Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) sa 2,26 posto, plus sa još 7, 7387 posto kroz Zavod za mirovinsko osiguranje, Kapitalni fond ima 6,6 posto, dok 3,878 posto drži HZZO. Ukupno to čini raspršenih 20,4767 posto, što državu čini drugim najvećim vlasnikom Uljanika, iza radnika, ali ispred Adris grupe koja, kada se zbroje udjeli Croatia osiguranja (9,9%) i središnjice grupe (2,5%), drži oko 12 posto Uljanika.

S pojedinačnim udjelima između tri i četiri posto Uljanik grupe, u vlasništvu posrnulog brodograditelja i dalje sudjeluju privatni mirovinski fondovi, što je opet pitanje za Hanfu, kao i u slučaju Agrokora. Ali zato Uljanik d.d. u svojem vlasništvu ima 88,2 posto riječkog 3. maja (državni CERP je tu izravno samo sa 0,0276 posto udjela). Država znači ne može pronaći relevantnog partnera prodajom vlastitog udjela u kompaniji, jer taj je udio premali. Uprava može, što je i napravila, pozvati partnere za dokapitalizaciju. Javio se Danko Končar, a uz njega ide uvijek i paket popratnog investitorskog mutnog folklora koji nije lako razgrnuti. Nitko ne zna odakle Končaru kapital, iako je neupitno da on ima snage da pokreće značajne mase novca unutar svoje Kermas grupe. On već jednom jest pomogao (posudio je u srpnju 12,4 milijuna eura), ali sada, ne bez razloga, traži kredit ili državna jamstva da bi nastavio s ulaganjem novca u kompaniju prije no što bude poznato odobrava li Bruxelles njegov plan preuzimanja.

Kao dodatak svemu, shema privatne tvrtke četrnaestorice Uljanikovih menadžera koju je u petak objavio Poslovni dnevnik neugodno podsjeća na svojedobnu Podravkinu aferu Spice. U najmanju ruku, sprega politike i biznisa ovdje je jednako zapaljiva, a izjava da je tvrtka osnovana radi pripreme za mogući otkup dionica, “dođe li do takve situacije”, automatski implicira igru s povlaštenim informacijama.

Bez tih informacija, čini se gotovo bez svih, ostali su radnici dioničari brodogradilišta koji bi, ujedinjeni u dioničarsku udrugu, bili najveća pojedinačna vlasnička snaga Uljanik grupe.

Dosad se nisu ujedinili jer im to (kao i državi i Adrisu) brani Uljanikov statut, kojim je propisano da nijedan dioničar ne može imati više od 10 posto vlasništva, ali još više (jer regule se mogu mijenjati) zato što im nije bilo jasno da to trebaju napraviti. To je ujedno i najveća mana radničkog dioničarstva u gotovo svakom radno intenzivnom sektoru - ni najbolji metalci, građevinari, tokari ili krojači... ne moraju znati ništa o vođenju velikog biznisa. Kada su im 2013., na kraju Uljanikova zlatnog razdoblja, prodavali dionice, netko je novim dioničarima zaboravio objasniti pravila.