Dvije jučerašnje izjave, službena Vladina i teška, optužujuća koja je stigla od objedinjenih Uljanikovih sindikalaca, još jednom su ukazale na teško pomirljive različitosti u pristupu rješavanju problema.
“Teško je procijeniti kada će biti donesena odluka o restrukturiranju ili stečaju Uljanik grupe, a pri tome treba voditi računa i o javnim financijama, ali i uzeti u obzir širi kontekst”, rekao je nakon sjednice Vlade ministar financija Zdravko Marić, čiji je istup podržao i premijer Andrej Plenković.
“Ne donese li Vlada hitno odluku što će biti s radnicima i brodogradnjom u Puli, vidjet će se na što smo spremni”, poručili su sindikati političkom vrhu države. Netko je to odmah protumačio kao ucjenu, ali riječ je o vrsti pritiska koja je uobičajeni alat u sindikate udruženih radnika.
Statistika je kao i uvijek beskompromisna. Stečaj Uljanika porezne obveznike stajao bi 4,1 milijardu kuna, za restrukturiranje bi trebalo izdvojiti 7,6 milijardi kuna, 3,5 milijardi više. Statistika je, međutim, samo jedan od političkih alata. “Širi kontekst” o kojemu govore i premijer i njegov ministar financija zadire duboko u život svakog pojedinca čija obitelj danas ovisi o plaći zarađenoj u nekom od brodogradilišta.
I upravo tu je problem. Nije, naime, pitanje treba li pomoći Uljanikovim radnicima, pitanje je treba li država, kao samo jedan od Uljanikovih suvlasnika (najviše dionica je u rukama zaposlenih), ustrajati u održavanju brodogradnje kao grane na kojoj se gradi državna gospodarska strategija. Vrijeme kada su se u Puli gradili “najveći i najbolji brodovi na svijetu” odavno je iza nas, kao i država s velikom flotom i vlastitim željezom. Brodosplit je pokazao da postoji drugi poslovni model i zasad je preživio. To danas možda više nije brodogradnja, ali jest izvor plaće za zaposlene.