Jesu li mjere dovoljne?

Vlada je tvrtkama trebala pomoći smanjenjem uplata poreza i doprinosa

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.3.2020. u 19:00

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.3.2020. u 19:00

HANZA MEDIA

Gužva ispred HZZ-a

Nakon jučerašnje konferencije za medije na kojima je Vlada predstavila set mjera namijenjen pomoći gospodarstvu u zraku ostaje jedno, ali krucijalno važno pitanje: koji je to poticaj domaćim poduzetnicima da svoje zaposlenike ne prijave na državni minimalac?

U trenutku kad je država suočena s - kako je premijer Andrej Plenković naglasio - najgorom ekonomskom krizom u svojoj modernoj povijesti, ovo pitanje može se činiti kao nekonstruktivno zanovijetanje. Narativ nam je već poznat: zbog golemog pada ekonomske aktivnosti uzrokovane restrikcijama fizičkog kretanja i trgovine praktički svi sektori gospodarstva suočeni su s rapidnim smanjenjem prometa. U nemogućnosti da namaknu novac za plaće svojih radnika, mnogi od njih pribjegli bi otkazima.

Golem broj otkaza u kratkom periodu ekonomski bi urušio zemlju, pa Vlada poduzima mjere kako bi to spriječila obećavajući isplatu minimalne plaće od 3250 kuna kroz tri mjeseca svim radnicima poljuljanih poslodavaca.

Visina prihoda

Prema informacijama koje su se danas mogle čuti od Vlade, računa se da bi tom mjerom moglo biti obuhvaćeno oko 600 tisuća ljudi, a pravo aplikacije na tu mjeru imat će tvrtke koje budu mogle dokazati da su zbog krize zabilježile pad prihoda od 20 posto. Na prvi pogled, to je - nesumnjivo - ogromna intervencija. Na rok od tri mjeseca radi se o trošku od - ugrubo - šest milijardi kuna. Ipak, što će biti ultimativna posljedica te mjere?

Ako se zna da je u Hrvatskoj, izvan državnog aparata, institucija i tvrtki zaposleno manje od milijun radnika, ispada da će na minimalcu završiti dvije trećine zaposlenih u “realnom sektoru”.

Medijalna plaća u Hrvatskoj iznosi oko 6 tisuća kuna - što znači da pola svih zaposlenih ima veću, a pola manju plaću od toga. Pretpostavi li se da je unutar tih polovica također donekle pravilna distribucija visine prihoda, može se ugrubo zaključiti kako će barem polovica onih obuhvaćenih mjerom biti suočena sa smanjenjem mjesečnog prihoda od barem 40 posto. Ili otkazom...

Ako je tomu tako, radi se o ogromnom udarcu na životni standard i kupovnu moć građana. I taj udar sasvim će se sigurno odraziti na potrošnju. Ministar financija Zdravko Marić tijekom svog javnog obraćanja u više je navrata poručio da je Hrvatska suočena s krizom likvidnosti te kako je osnovni cilj mjera koje Vlada predlaže upravo taj da se sačuva likvidnost.

Što se toga tiče, Marić je u pravu. Hrvatsko gospodarstvo uistinu jest u krizi likvidnosti, no pitanje je je li to jedini aspekt krize kojom se država treba baviti.

Potrošnja

Možda je i to razmišljanje posljedica iskustava sedmogodišnje recesije kad je upravo nelikvidnost korporativnog sektora bila glavni perpetuator gospodarske stagnacije u Hrvatskoj, no mjere koje su proteklih dana predstavljale razvijene svjetske države ukazuju kako im je svima zajedničko upravo to da pokušavaju sačuvati razinu potrošnje građana i tako očuvati okretanje ekonomskih kotača. Danska je, primjerice, svojim posrnulim tvrtkama obećala pokrivanje 75 posto plaće svih radnika, doduše ograničeno na tri četvrtine prosječne plaće.

Otkad je Vlada najavila kako priprema akcijske mjere za pomoć gospodarstvu, te kako će temelj tih mjera biti odgoda naplate poreznih davanja i doprinosa, kontinuirani zahtjev poduzetnika, formuliran i kroz službene prijedloge Hrvatske udruge poslodavaca, bio je da se umjesto odgode ide na privremeno ukidanje dijela državnih nameta.

Nažalost, taj pristup nije prihvaćen, već je i nakon brojnih apela sa strane poduzetništva, Vlada ostala na poziciji da kombinira poreznu odgodu s modelom isplate minimalca za radnike posrnulih tvrtki. Nažalost, takva kombinacija mjera daje malo poticaja vlasnicima tvrtki da svojim radnicima nastave isplaćivati plaće u punom, “regularnom” iznosu. Naime, svaki poslodavac koji bi to učinio, osim što mora namaknuti novac za neto isplatu radniku, preuzima i obvezu da će razliku do famoznog bruta 2 platiti u bliskoj budućnosti. Taj izdatak i dalje opterećuje bilancu tvrtki, a mogućnost otplate tako nakupljenog “duga” na 24 rate teško da će biti ikome biti osobito značajan poticaj. Uostalom, kriza je tek počela, nitko ni s okvirnom sigurnošću ne može predvidjeti ni koliko će trajati njezin medicinski dio, a kamoli ekonomske rezonance. Koji se poduzetnik iz sektora u kojima je došlo do rapidnog pada prometa danas spreman kladiti da će već u lipnju ili srpnju biti “business as usual”?

S druge strane, barem i privremeno smanjenje plaća radnika na minim alac zahtijevat će anekse ugovora o radu, izazvati potencijalno duge i komplicirane radne sporove, te potencijalnu isplatu otpremnina. A zbog primjene uobičajenih odredbi Zakona o radu teret stezanja bit će neravnopravno raspoređen na mlađe radnike, s kraćim radnim stažom.

Javne financije

S obzirom na poprilično visoko izravno i neizravno porezno opterećenje rada u Hrvatskoj, čini se kako bi ipak efikasnije rješenje bilo to da je Vlada zaposlenost pokušala očuvati kroz rezanje uplate poreza i doprinosa, oslobađajući poslodavcima mogućnost da tijekom naredna tri mjeseca svojim zaposlenicima isplaćuju samo neto plaće.

Ni to ne bi bilo rješenje za sve, i tu bi u nekim sektorima bilo potrebe za dodatnim bilateralnim razgovorima poslodavaca i zaposlenika, no sustav bi bio puno jednostavniji, nediskriminatoran i sačuvao veći dio kupovne moći građana. Udar na javne financije možda bi bio veći, no ako smo u krizi koja će biti kratkotrajna, taj efekt bi ipak mogao biti ublažen. Ako kriza potraje dulje, mjere ovakve kakve jesu ionako neće dugoročno imati puno koristi.