Riječ stručnjaka

Valuta rođena u ratu: U kratkom roku trebalo je organizirati prihvat 1200 tona novčanica

AUTOR:

  • Boris Vujčić

OBJAVLJENO:

26.5.2019. u 16:06

AUTOR:

  • Boris Vujčić

OBJAVLJENO:

26.5.2019. u 16:06

Zagreb, 130208.
Sjediste HYPO grupe, Slavonska avenija. Banka - ilustracije.
Brojanje novca. Foto: Elvir Tabakovic / CROPIX
Elvir Tabaković / CROPIX

Ilustracija

Prije 25 godina, 30. svibnja 1994., Hrvatska je dobila svoju valutu – kunu, kojom je bio zamijenjen dotadašnji privremeni novac, hrvatski dinar. No sve je počelo znatno ranije. Tijekom 1990. i 1991. jedinstveni monetarni sustav SFRJ prestao je normalno funkcionirati i postupno je bio stavljen pod kontrolu vlasti u Beogradu. Savjet guvernera Narodne banke Jugoslavije (NBJ), u kojem je sjedilo osam guvernera narodnih banaka članica federacije zajedno s devetim, predsjedajućim, guvernerom NBJ, postao je glasački stroj u kojem su se odluke donosile, ne više konsenzusom, nego nametanjem interesa Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore, uz odlučujući, peti glas samoga guvernera NBJ, ostalim članicama monetarne unije. Bilo je to vrijeme učestalih upada Srbije u zajednički monetarni sustav i neovlaštenog kreiranja zajedničke valute, s ciljem pokrivanja njezinih deficita i financiranja priprema za agresiju. Zlouporaba i razgradnja monetarnog sustava kulminirala je odlukom Savjeta guvernera NBJ o izbacivanju Hrvatske i Slovenije iz sudjelovanja u emisiji primarnog novca u ljeto 1991. Time se htjelo hrvatski i slovenski financijski sustav baciti na koljena, sa svim negativnim posljedicama za njihova gospodarstva.

Prvi je višestranački Sabor u svibnju 1990. na dužnost guvernera Narodne banke Hrvatske imenovao prof. dr. Antu Čičin-Šaina. Novom rukovodstvu, koje se formiralo u hodu, bilo je jasno da se rad na osmišljavanju novoga monetarnog modela, na osamostaljenju novčane politike i na uvođenju hrvatske valute mora bez odgađanja započeti.

U listopadu 1991., u podrumu Inine zgrade, Sabor je izglasao raskid svih državnopravnih veza s Jugoslavijom. Samo nešto više od mjesec dana prije toga ključnog događaja, a vjerojatno potaknut i stavovima NBH o mogućnostima razvoja domaćega novčanog sustava i inicijativom središnje banke da se postigne širi konsenzus i u raspravu uključe sve relevantne strane, predsjednik Tuđman osnovao je Komisiju za pripremu koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica RH. U to vrijeme Narodna banka Hrvatske već je bila izbačena iz jugoslavenskog sustava novčane emisije. U stručnoj javnosti spominjale su se različite ideje, od nekonvertibilnog novca, novčane uprave..., čak model paralelnog novca. Komisija, na čijem je čelu bio prof. dr. Marijan Hanžeković i u čijem je radu, naravno, sudjelovao i guverner Čičin-Šain, zaključila je da je u tadašnjim iznimno teškim i složenim političkim i ekonomskim uvjetima optimalno da se prije konačnog uvođenja hrvatskog novca uvede hrvatski dinar zamjenom u omjeru 1:1 prema jugoslavenskom dinaru, kao privremeno i prijelazno rješenje za novčano osamostaljenje.

Odmah nakon odluke u Ininoj zgradi donesena je Uredba o Narodnoj banci Hrvatske, u kojoj je hrvatski dinar određen kao zamjena za jugoslavenski dinar sve do uvođenja trajne valute. Hrvatski dinar formalno nije bio novac središnje banke, nego Ministarstva financija, čime se također naglašavao karakter privremenosti. Hrvatski dinar bio je pušten u optjecaj 23. prosinca 1991.

Zanimljivo je da je istom Uredbom bila određena hrvatska kruna – koja se trebala dijeliti na sto banica – kao novčana jedinica Republike Hrvatske. Tek krajem srpnja 1993. godine unutar nove zakonske regulative hrvatska kruna i banice ustupile su mjesto hrvatskoj kuni i lipama.

Hrvatski dinar bio je slaba valuta, stalno je ubrzano gubio na vrijednosti. No tijekom njegova postojanja monetarna je politika bitno izmijenila svoj instrumentarij i konačno stavila stvaranje novca pod punu kontrolu, nije više bila inflatorna i ekspanzivna. U listopadu 1993. aktiviran je i antiinflacijski, stabilizacijski program. Taj se program pokazao izvanredno uspješnim, inflacija je bila pobijeđena. Napokon se moglo krenuti u uvođenje hrvatske kune.

Pozivni natječaj otvoren je u travnju 1992. godine; u sljedećim mjesecima bila su utvrđena sva obilježja novčanica, a u ožujku 1993. zaključen je ugovor s minhenskom tiskarom Giesecke & Devrient. U ožujku 1993. otvoren je i pozivni natječaj za izradu likovnog rješenja za kovanice, osnovana je kovnica novca u Zagrebu i do kraja godine počelo se s probnim otkovima. Dvije skupine stručnjaka različitih profila, jedna okupljena oko stabilizacijskog programa, druga oko izrade novčanica i kovanica, uz veliki angažman zaposlenika HNB na oba područja, obavile su svaka svoj dio posla.

Zaključna faza također je bila vrlo zahtjevna. U ratnim uvjetima, na teritoriju koji je bio djelomično okupiran, djelomično prometno izoliran, trebalo je u kratkom roku organizirati siguran prihvat gotovih novčanica, radilo se o 92,7 milijardi kuna u količini od 622 milijuna komada teških gotovo 1200 tona, te osigurati pretpostavke za zamjenu novca, dopremu do regionalnih distribucijskih središta, samu zamjenu, ali i prihvat i zbrinjavanje novčanica koje su bile povučene iz optjecaja.

Hrvatski dinar obavio je svoju funkciju i omogućio kuni da otpočetka bude i ostane stabilna valuta koja se ne obezvređuje; danas je kuna valuta potpuno pokrivena eurskim međunarodnim pričuvama. Time su se stvorili i uvjeti da u budućnosti Hrvatska uđe u europodručje, a da kuna bude zamijenjena eurom. Naša je središnja banka, na samom početku tog puta, još u ljeto 1991. godine jasno zastupala i stav o potrebi da Hrvatska uz izgradnju vlastitoga monetarnog sustava istodobno usvoji i načelnu opredijeljenost za osposobljavanje i pripremu gospodarskog sustava kako bi na ravnopravnim temeljima i u hrvatskom ekonomskom interesu što prije ušla u integracijske procese, konačno i u valutnu uniju s drugim europskim zemljama.