Kontrolna točka

Unaprijed izgubljena bitka ministra Pavića

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.5.2019. u 13:22

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.5.2019. u 13:22

views of the city of porto in portugal four old people on a bench at the douro river, Image: 8823618, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Ilustracija starih ljudi i Marko Pavić u krugu

Kada je ministar Marko Pavić prošli četvrtak pobjegao pred pitanjima novinarke Jutarnjeg Kristine Turčin, koja je s pravom osporila statistiku njegova ministarstva, pokazao je da se ne snalazi dobro kao ministar, ali prije svega da ni sam ne vjeruje u podatke koje je njegovo ministarstvo serviralo javnosti. Ne bi otišao da ih je smatrao obranjivima.

Za današnje stanje u oba sustava za koja je odgovoran - rad i mirovine, jedan aktivan, a drugi pogrešno zamišljen kao društveno pasivan - najmanje je, međutim, odgovoran ministar Pavić kojemu, kao posljednjem u nizu koji će se nastaviti i nakon što njegov mandat istekne, preostaje samo da pokuša popraviti posljedice nečinjenja njegovih prethodnika. Više je razloga zbog kojih je teško povjerovati u uspjeh.

Za početak, riječ je o pogrešnom političkom konceptu na kojem su zube polomile dosad sve hrvatske Vlade, pa i nemali broj europskih, a nijedna nije skupila hrabrosti za radikalnu promjenu. Problem nije u tome hoćemo li raditi do 65., kao danas, ili dvije godine dulje kako je predviđeno. Nijedno od tih “dobnih” rješenja neće zaustaviti eroziju mirovinskog sustava iako će produljivanje obaveznog radnog vijeka ipak ponešto pomoći osiromašenom sustavu.

Pravi problem je u tome što uopće postoji limit kojim se postavljanjem administrativno (politički) zacrtane dobne granice izjednačava neizjednačivo i brani onima koji mogu raditi da rade do kada mogu (liječnici u državnim bolnicama samo su jedan od primjera), a one koji ne mogu, a to su svi čiji posao uključuje ozbiljan fizički napor, tjera na zadatke koje više ne mogu ispuniti.

To ograničenje postoji danas, postojat će i u budućnosti i to je ozbiljan problem koji ne može riješiti nijedan ministar “rada i mirovina”. Riječ je o jednoj od ključnih pogrešaka usađenih u sustav suvremenog zapadnog društva koja danas u većoj ili manjoj mjeri opterećuje sve članice Europske unije.

Rješenje je u stvaranju okruženja koje će postati privlačno kreativnim profesionalcima (jer oni stvaraju dodanu vrijednost ekonomije) i mladim obiteljima, a to prije svega znači da namete i birokraciju treba svesti na održiv minimum. Umjesto redizajna strukture prihoda radno neaktivnog dijela stanovništva, primarni posao države u takvom je scenariju izgradnja čvrste servisne infrastrukture za one koji će još dugo raditi. Učinkovitije punjenje proračuna u tom slučaju više nije cilj, nego posljedica reformi.

Stvari se mogu promatrati i iz drukčijeg kuta. “Život počinje nakon šezdesete, rađa se društvo mladih staraca”, naslov je velikog članka u vikend-izdanju londonskog Financial Timesa. Teza je da smo, gotovo neprimjetno, tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znatno produljili životno razdoblje koje obično nazivamo srednjom dobi. Ti “mladi starci”, citira FT japanskog gerontologa Takaoa Suzukija, vrlo su aktivni, zdravi i produktivni, potpuno drukčiji nego što su bili njihovi vršnjaci tri desetljeća prije njih. Da, Svjetska zdravstvena organizacija 65. godinu života i danas definira kao granicu kada počinje starost, ali u stvarnosti ta je granica već značajno pomaknuta i, što je važnije, individualizirana.

Danas, zbog viših zdravstvenih standarda, koji podrazumijevaju češći i kvalitetniji osobni zdravstveni servis, ljudi se više ne mogu smatrati starima kad dosegnu tu davno zacrtanu dobnu granicu. Starost se sada definira kroz očekivanu životnu dob pojedinca, a ona je u pravilu u zdravijim društvima (ne nužno bogatijima) viša nego u onima koja ne vode brigu o svojim građanima. Tamo gdje je očekivani životni vijek dulji, starost dolazi kasnije. To je nešto, upozorava FT, s čime se bogato društvo tek treba suočiti. Značajan broj poslodavaca i danas zazire od zapošljavanja onih koji su prošli pedesetu, pogrešno pretpostavljajući da će njihova produktivnost biti niska.

Ni u bogatim društvima starost ne dolazi svima istodobno. Američke statistike ukazuju na petnaestogodišnji jaz u očekivanoj životnoj dobi između najsiromašnijih i najbogatijih članova društva. Europske statistike pokazuju da je najbogatija trećina stanovništva deset godina “mlađa” od dvotrećinske većine nagurane u srednjim i nižim slojevima društva. Suprotno uvriježenom mišljenju, bogatiji danas u pravilu radni dio života napuštaju kasnije.

I tu se vraćamo lokalnim prijeporima. Strah da će produljeni rad starije generacije, čak i ako ga ne smatramo prisilom, “oteti radna mjesta mladima” također je neutemeljen. Društvo u kojemu stariji članovi ne zaziru od plaćenog rada u pravilu je bogatije. Viši životni standard starijeg sloja populacije donosi znatno višu razinu potrošačkih potreba, a time posljedično i rast opće zaposlenosti.

Negativna demografija, kao ni egzodus stručnjaka, neće se zaustaviti generacijskim modelima pomoći. Trend se može usporiti jedino podizanjem općeg društvenog standarda, ne samo financijskog, nego i regulatornih standarda. Tek nakon toga možemo očekivati porast povjerenja građana, mlađih i starih, u institucije. Funkcionalan sustav daje nam, danas nepostojeću, mogućnost planiranja života. Upravo je to ono što većina traži od novih životnih destinacija kada se odlučuje na rastanak s domovinom. Sve to zadire duboko u koncept državne politike, daleko iznad platnog razreda jednog ministra rada i mirovina.