Izdvojeno mišljenje

U svijetu bez kamata sve je normalno i nitko nije magarac

AUTOR:

OBJAVLJENO:

28.12.2019. u 16:04

AUTOR:

OBJAVLJENO:

28.12.2019. u 16:04

International Monetary Fund managing director Christine Lagarde arrives at the Planalto Palace to meeting with Brazil's President Dilma Rousseff in Brasilia December 1, 2011. Lagarde is in Brazil to drum up support for global cooperation. REUTERS/Ueslei Marcelino (BRAZIL - Tags: POLITICS BUSINESS TPX IMAGES OF THE DAY) FOR BEST QUALITY IMAGE: ALSO SEE GF2E7CK15T801 - GF2E7C110I701
Ueslei Marcelino / REUTERS

Christine Lagarde

Godina 2019., koja polako nestaje, iza sebe ostavlja desetljeće u kojem se radikalno promijenio način na koji funkcionira globalna ekonomija i, posebno, financijska tržišta. Moglo bi se reći kako takav zaključak vrijedi baš za svako desetljeće unazad 150 godina, možda i dulje. Međutim, one koje zanima povijest novca primijetit će kako su kamatne stope na najnižim razinama u zadnjih pet tisuća godina. Poprilično je neobično ako kamate počinju imati značajni deflatorni učinak, što je, zapravo, ako malo bolje razmislimo, nešto što zvuči kao vrlo logično. Ako je novac jeftin i pristupačan, i sve bi ostalo trebalo imati manju cijenu. Iako se u suvremenoj povijesti inflacija rezala dizanjem kamatnjaka, sada monetarni čarobnjaci pokušavaju slijediti tu logiku pa probuditi uspavanu inflaciju spuštanjem kamata. Preduvjeti nisu isti. Inflacija prkosi i ostaje na vrlo niskim razinama. Zašto bi rasla, ako je novac besplatan? Njegova cijena su kamate, a ta cijena nikad nije bila niža u povijesti civilizacije.

Svijet financija u desetljeću 2010. - 2019. u potpunosti se iskrivio.

U pojedinim vrstama imovine cijene ipak bujaju mimo zdrave pameti. Posebno je zanimljiva situacija u Sjedinjenim Državama gdje su cijene dionica dosegle povijesno najvišu razinu i pored ekstremno visokog osjećaja neizvjesnosti. Rast cijena S&P indeksa 27 posto samo u ovoj godini jedan je od dokaza bliske, iracionalne veze monetarne politike i do sada neviđenih balona na tržištima vrijednosnica. Osim što su cijene dionica na razini koja je odvojila fundamente od uobičajene logike optimističnih investitora, niti tržište obveznica više nije mjesto koje zrcali racionalnost: pojedina izdanja obveznica s BBB rejtingom koji ukazuje na vrlo visoke rizike prolaze često s prinosima ispod 1 posto, dok druga izdanja bondova s identičnim profilom rizika dosižu deseterostruke više premije rizika. Tržište korporativnog lošeg duga, gledajući sveukupno, buja uz minimalne prinose.

Virus čudnih malformacija proširio se cijelim planetom. Argentina, koja je simbol za državni bankrot, u 2017. uspjela je izdati stogodišnju obveznicu. Je li uvredljivo nazvati kupce tog financijskog instrumenta magarcima jer je Argentina u međuvremenu ponovo bankrotirala? Naravno. Međutim, Argentinu je podupirao MMF, koji je vodila Christine Lagarde, žena koja sada vodi Europsku središnju banku, a čak su i Grci uspjeli izdati obveznicu s prinosima oko 1 posto. Hrvatska, zemljica opterećena strukturnim problemima, prvi put u povijesti zadužila se uz negativnu kamatu. Čuda su moguća. U svijetu bez kamata sve je normalno i nitko nije magarac. Dapače, oprezni i tradicionalni investitori koji nisu pristali na ‘nova pravila’ počinju se smatrati magarcima zato što su staromodni; njihove oprezne oči ne uspijevaju vidjeti vrli novi svijet bez kamata s puno lakih prilika. Stari magarci misle da je to fatamorgana. Nije. Ponajviše je sve skupa prilika za milijardere čiji je broj u zadnjih pet godina porastao 39 posto. Toliko brzo se bogate da nije čudno što pokazuju interes za jednakost. I njih same zastrašuje to što mase počinju misliti o sustavu koji omogućuje tako brzi rast nejednakosti.

U 2019. začeli su se i novi monetarni eksperimenti. Manje su razvikani nego politika negativnih kamata i quantitative easing, ali bi također mogli donijeti dodatno iskrivljenje ionako distorziranog tržišta. Amerikanci održavaju likvidnosti i kamatu repo tržišta ogromnim injekcijama od 60 do 120 milijardi dolara. Pričaju kako to nije quantitative easing. Možda je čak i gore jer se radi o indirektnom financiranju američkog treasuryja, tj. države, iz monetarnih izvora. Drugi veliki eksperiment započela je nova šefica ECB-a, Christine Lagarde. Žena bez ekonomske diplome, izabrana u središnju banku kao financijska diplomatkinja s vještinom guranja interesa slabijih članica EU pred onima uspješnijima, upravo provodi reviziju politika ECB-a. Veliki poslovni mediji raspisali su se o tome kako će drugačije definirati politiku središnje banke, promijeniti odnos prema ciljanju inflacije, a nitko ne zna što točno radi i koji joj je točno cilj. Nije li apsurdno da ECB nema jasno definirane ciljeve? Kako je moguće da će nova osoba u ECB-u doći i reći da se ciljevi u nečem tako važnom kao što je monetarna politika Europe jednostavno mijenjaju jer ona to tako želi pa radi reviziju svega do sada? Prihvatljiva je teza kako suvremena centralna banka uopće više ne bi treba ciljati inflaciju.

U postizanju tog cilja ionako se pokazala neuspješnom. No, nisu li onda oni koji su izabrani u demokratskom procesu dužni definirati ciljeve centralnog bankarstva? Mogu reći kako žele da centralna banka osigura rast BDP-a i zaposlenosti. Drugo je pitanje je li preoptimistično očekivati od bilo koje centralne banke takve čarobnjačke moći, ali se čini boljim od mogućnosti da netko dođe u monetarni hram Europe te zapovjedi njegovim činovnicima neka krenu, recimo, okapati dugačka polja mrkve u Nizozemskoj. S obzirom na to da se radi o nakupini jako pametnih ljudi, zaduženih za rješavanje najsloženijih financijskih problema, bilo bi neobično da okapaju mrkvu, premda nije sigurno je li to svima nama dugoročno sigurnije od provođenja monetarnih eksperimenata.

Velike su šanse da će u opis poslova činovnika centralne banke ući i borba protiv klimatskih promjena. Zanimljivo je to što veliki broj političara, pa i pametnih novinara, ne vidi ništa čudno u prijedlogu da centralne banke pretvorimo u klimatske aktiviste. Stoga je vrlo moguće da će po poprilično nejasnim kriterijima centralni bankari već u 2020. otkupljivati zelene obveznice država, regija, gradova i korporacija, što će dodatno iskriviti već nekoliko puta iskrivljena financijska tržišta. Cilj je plemenit, a najviše će, čini se, profitirati oni koji trenutačno najviše zagađuju, umjesto da budu penalizirani.

Sve više se na kraju ove godine jasno je kako će u 2020. na svijet još veći utjecaj imati populisti. Ne neki mali buntovnici koje su izdigli val nezadovoljstva i vjetar općeg nepovjerenja. Glavni igrači danas su velikim dijelom populisti. Boris Johnson se od ridikula preobratio u izbornog heroja, a dosta dobro stoji i Donald Trump. Američka ekonomija je nenormalno robusna, a čak i najžešći kritičari među medijima pribojavaju se njegova odlaska jer na ideološkom raskolu jako dobro zarađuju. Kritika Trumpa je, što se kaže u novinama, dobra roba. Još veći utjecaj imat će najveći poduzetnik-predsjednik na svijet, Xi Jinping. On je najavio teška vremena, a Kina nastavlja s ludim iznosima investicija. Dug emerging marketsa najviši je u povijesti; dosegao je 180 posto BDP-a. Većim dijelom zahvaljujući Kini. A dug starih razvijenih demokracija najviši je u mirnodopskim vremenima. Planet dugova.

Što činiti s novcem u takvom ekstravagantnom financijskom okružju? U doba negativnih kamata ozbiljni ljudi u potrazi za zaradom okrenuli su se ezoteričnoj imovini; kupuju umjetnička djela i klasične aute. I bogati i naivci poigravaju se kriptovalutama. Paladijum je dosegao rekordnu cijenu od 1900 dolara po unci. Skuplji je nego zlato. Ozbiljni poslovni tisak piše evo potkraj godine da bi se ulaganje u vino također moglo oporaviti. Ne znam. Ako ništa drugo, valjda će vam ostati dovoljno da za kraj sljedeće godine popijete času dobrog, crnog.

Želim vam sreće i zdravlja u 2020., a za novac ćemo vidjeti.