Izdvojeno mišljenje

U Hrvatskoj je ipak moguća održiva brodogradnja

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.5.2019. u 12:34

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.5.2019. u 12:34

Split, 230519
Svecana isporuka novogradnje 484, polaranog kruzera Hondius izgradjenog za nizozemsku tvrtku u splitskom Brodosplitu.
Na fotografiji: Hondius na vezu na Carinskom gatu.
Foto: Bozidar Vukicevic / CROPIX
Božidar Vukičević / CROPIX

Kruzer Hondius

Vijest da je jedno hrvatsko brodogradilište isporučilo polarni kruzer s motorima snage oko 4200kW koji može ugostiti 196 putnika u svojih 85 kabina te se valjati hladnim morima brzinom od 15 čvorova i nije neka senzacija. Sa svojih stotinjak metara dužine i 18 metara širine to nije najveći brod koji su izbacila europska gradilišta, a poprilično je jasno da nije ni najbrži niti, recimo, najluksuzniji.

Pa ipak, ta vijest ima vrlo posebnu težinu. I to ne zbog toga što je brod Hondius tehnološki vrlo sofisticiran proizvod s jako puno ugrađene hrvatske pameti. Uostalom, da nije takav, ne bi mogao pružati zadovoljavajuću razinu udobnosti i sigurnosti putnicima na hladnim sjevernim morima. Možda će vam zvučati čudno, ali isporuka Hondiusa možda je prijelomna vijest za hrvatsku brodogradnju jer je a) isporučen na vrijeme (čemu se čak pomalo čudio i naručitelj) i b) dok Brodosplit kao brodograditelj na tom poslu pristojno zaradio i vratio jamstvo hrvatskoj Vladi.

Zašto su tako jako bitne te dvije jednostavne činjenice koje će mnogi procijeniti kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva? Pa zbog toga što isporuka ovoga broda dolazi u vrlo mučnom trenutku za hrvatsku brodogradnju; tek nekoliko dana nakon što je veliko brodogradilište Uljanik poslano u stečaj. Isporuka Hondiusa bitna je jer pokazuje da je u Hrvatskoj ipak moguća profitabilna, održiva brodogradnja u kojoj će država biti svojevrsni katalizator brodograđevnog biznisa.

Naime, godinama smo u Hrvatskoj, poglavito u Uljaniku, gledali poprilično perverzan odnos države i brodogradilišta u kojem je država osiguravala ogromna jamstva dok je brodogradilište kasnilo s isporukom brodova i gomilalo gubitke. U Uljaniku je bilo potpuno jasno još prije tri godine da je takvu praksu potrebno hitno prekinuti. Zašto država nije željela vidjeti nešto tako očito iako je na raspolaganju imala čak i posebnu državnu kompaniju koja je nadzirala rad brodogradilišta vrlo je teško pitanje. Još je ozbiljnije pitanje zašto je ta ista državna kompanija davala negativna izvješća Brodosplitu, brodogradilištu koje je poslovalo s dobitkom.

Eto zato je isporuka polarnog kruzera dokaz da možda ipak možemo imati suvislu, održivu brodogradnju, onakvu u kojoj nije sve naopako; u kojoj su dobri loši, a loši dobri.