Kada svaka deveta kuna koju generira hrvatsko gospodarstvo završi u plaćama javnog sektora, to je znak za uzbunu. Velik javni sektor, doduše, nije hrvatska specifičnost, on postoji i u drugim državama, no kada vam podaci MMF-a pokažu da ste, s izdvajanjima od 11,3 posto BDP-a za plaće u javnom sektoru, zauzeli prvo mjesto na ljestvici zemalja s kojima se uspoređujete, to znači da imate problem. Posebno ako javnu potrošnju morate zauzdati, a ne povećavati.
Rendgen izdataka za plaće u javnom sektoru otkriva i više nego što bismo željeli vidjeti. Prije svega, pokazuje da je država i dalje najdraži poslodavac. Drugo, potvrđuje da u državnim i javnim službama radi previše ljudi. Situacija, naravno, varira od sektora do sektora, pa dok u zdravstvu ili pravosudnoj policiji nedostaje kadrova, u “klasičnoj” ih birokraciji ima na izvoz. Treće, pokazuje da Hrvatska nikako da razdvoji poslove koje država mora obavljati od onih koji bi se jeftinije i kvalitetnije mogli obavljati ako se daju u outsourcing. I četvrto, u javnom sektoru i dalje dominira uravnilovka, bez nagrađivanja i kažnjavanja ovisno o rezultatima.
U tako skrojenom okviru mnogi su nezadovoljni, posebno oni koji odgovorno rade svoj posao. Nezadovoljni su i uvjetima rada i primanjima, koja su, upravo zbog prevelikog broja zaposlenih u javnom sektoru, premala.
Ne treba se stoga čuditi prijetnjama sindikata da će valom štrajkova i prosvjeda paralizirati državu. Sindikalci ovoga puta misle ozbiljno. Argumenata im ne manjka, a na ruku im idu i nadolazeći izbori. Ipak, njihovi zahtjevi sadrže “feler”: traže linearno povećanje plaća umjesto da zagovaraju reformu platnog okvira, koji bi otvorio prostor i za rast primanja zaposlenih.
U svemu im na ruku ide i vlast. Kao i sve vlade dosad, ni ova se ne može pohvaliti velikim napretkom u reformi javnog sektora. Štoviše, u strahu od prosvjeda pristaje na razgovore o linearnom rastu plaća zaposlenih u javnim službama, bez namjere da išta suštinski promijeni u funkcioniranju samog sustava.
Za to vrijeme Hrvatska, zarobljena u izbornim ciklusima i pokušajima očuvanja statusa quo, nastavlja tonuti na europskim i svjetskim ljestvicama. Osim na onima koje mjere javnu potrošnju i poreze potrebne za njeno financiranje.