Izdvojeno mišljenje

Taktika bedastijim na bedasto neće pomoći, pogotovo ne socijaldemokraciji

AUTOR:

OBJAVLJENO:

5.1.2019. u 14:20

AUTOR:

OBJAVLJENO:

5.1.2019. u 14:20

Zagreb, 071218.
Trg svetog Marka.
Konferencija za medije Davor Bernardica o nabavci izraelskih aviona F-16.
Na fotografiji: Davor Bernardic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX

Davor Bernardić

Ima već više od dva tjedna otkako se glavni tajnik SDP-a propisno obrukao kad je na priglup način komentirao istraživanje Ipsosa (Crobarometar) prema kojem je Živi zid postao druga najjača stranka u zemlji, a još mi se to mota po glavi. Doista mi je grozno da visokopozicionirani predstavnik mainstream stranke, inače poznate po inzistiranju na političkom dignitetu, u obrani pada političkog rejtinga providno izmišlja nekakve nađene “dokaze u inozemstvu” o uroti vodeće istraživačke agencije, koja inače tek zanemarivo griješi u političkim prognozama, s vladajućom strankom. Još je gore i opasnije da takvu očiglednu izmišljotinu, koju sasvim očekivano naknadno nisu argumentirali obećanim dokazima, opetovano javno podržava i predsjednik SDP-a Davor Bernardić. Potpuno je očigledno: oni koji bi trebali podizati i promicati socijaldemokratske ideje guraju ih u smeće. Čovjek si pomisli na što su sve spremni takozvani socijaldemokrati kad mrtvi hladni kao politički alat primjenjuju ružno laganje. Ukratko, ovaj zadnji eksces tek je novi prilog tezi da su hrvatski socijaldemokrati najveće razočaranje domaće političke scene.

Međutim, međutim, međutim…!

Treba biti fer i priznati kako bi bilo nepošteno optuživati bilo kojeg pojedinca iz SDP-a, pa tako i Davora Bernardića, za približavanje stranke političkoj irelevantnosti bez obzira na sve degutantnije koketiranje s čistim lažljivim populizmom.

Treba reći da je slabljenje demokracije vrlo jasni europski, pa i svjetski trend.

Stare europske stranke socijaldemokratskih profila dulje od desetljeća ne prolaze odgovore na političke i ekonomske izazove, barem ne onakve kakve birači žele čuti. I to je ozbiljan političko-ekonomski problem i europske i hrvatske budućnosti.

U Hrvatskoj tako HDZ-ov nejasni pučko-socijalni model ne dobiva adekvatan odgovor, reformske silnice sve su slabije. Nema natjecanja u konstruktivnosti, preostaje samo populizam koji debilizira potencijale svih javnih politika.

Pogledajmo europsku socijaldemokratsku scenu: slavna švedska socijaldemokracija slabi - vlada nije uspjela osigurati dovoljnu podršku na izborima. U Češkoj kompletna ljevica kao da je u procesu nestajanja. Britanski laburisti ne uspijevaju ni primirisati vlasti pored poprilično smušenih i Brexitom dezorijentiranih torijevaca. Francuski socijalisti prošli su baš užasno na posljednjim izborima, 2017., a Nijemci i Nizozemci ne mogu se pohvaliti nekim bitnim uspjesima u pokušajima redefiniranja socijaldemokratskih strategija. Nijemci uspijevaju zabilježiti tek natruhe lokalnih pozitivnih pomaka. Tak tak.

Vrlo je mali broj europskih zemalja u kojima danas dominiraju lijeve socijalne stranke - u Grčkoj će vjerojatno uskoro pasti s vlasti, nekako se drže na Malti, u Španjolskoj i Portugalu. Tzv. Progresivna alijansa socijalista, koja bi se trebala natjecati za EU parlament, jako loše stoji prema predizbornim anketama. Bit će to, izgleda, Alijansa izbornog potopa.

Drugim riječima, možda ekipa Davora Bernardića i nije toliko katastrofalna koliko se trenutačno čini, nego je riječ o jednom širem europskom trendu koji upućuje na osipanje biračke mase socijalističkih, odnosno radničkih partija, pogotovo nakon financijske krize 2008. godine.

Nije to čudno. Nije ni radnička klasa ono što je bila. Klasični pojmovi proletarijata i(ili) prekarijata u zadnjem su desetljeću poprimili neka drugačija značenja u odnosu na razdoblje otprije 20 ili više godina. Interesi potencijalnih glasača ljevice više nisu isti. Potreba osobnog oslobađanja od nametnutih uzusa, odnosno liberalizacije političkih, kulturnih i obiteljskih normi više nije povezana znakom jednakosti sa strankama koje se vole hvaliti socijaldemokracijom. Bolje rečeno; značenje te liberalizacije nije isto kao što je bilo u šezdesetima, sedamdesetima, osamdesetima, devedesetima… Uz to, društva su sve više obilježena nekim novim vrstama podjela - nacionalnim, obrazovnim, kulturnim, profesionalnim, imovinskim… Ono što može ponuditi tradicionalna lijeva socijaldemokratska misao vrlo teško može premostiti nove razdore. Nove kaste razočaranih i otuđenih, od američkog white trasha preko afričkih crnih imigranata do hrvatskih gastarbajtera iz nevolje, teško mogu komunicirati s moderniziranim dogmama raznih suvremenih varijacija Das Kapitala.

Socijaldemokratske partije su svugdje, pa tako i u Hrvatskoj, jako zakasnile s prepoznavanjem nekih potpuno očiglednih promjena u strukturi nacionalnih i globalnih političko-ekonomskih modela: sve više dobro obrazovanih, sve više ljudi izvan svijeta rada, odnosno umirovljenika, robusni rast udjela usluga u ekonomiji, postupna i vrlo upečatljiva deindustrijalizacija, vrlo drugačija osobna očekivanja novih generacija u svim velikim zapadnim demokracijama, potpuno novi potrošački horizonti tzv. tržišta u nastajanju koji skupa čine do sada neviđenu integriranu globalnu socijalnu strukturu, brojni novi poslovni modeli, zarazni pad podrške tradicionalnim velikim biznisima, planetarno jačanje ekološke svijesti, novi konzervativizam mladih… Nabrojao sam samo dio “malih” promjena koje su svijet učinile potpuno drugačijim mjestom.

“Veliki” socijaldemokratski “mislioci” iz vrha lijevih stranaka u tom metežu nesmiljenih promjena su a) zaboravili da je važno kome se i zašto obraćaju i b) što i kako im govore.

Političko obećanje hipotetskom radniku na traci, kakvih je u Hrvatskoj sve manje, nikako nije isto što i obraćanje dobro obrazovanoj mladoj osobi iz relativno imućne obitelji koja ne može pronaći svoje mjesto u novom, drugačijem svijetu rada. Toliko o ovome pod a) iako bi se tu mogli pisati pravi traktati. A o b) se može reći da bi svi svjetski socijaldemokrati trebali prokleti društvene mreže. Očigledna je korelacija slabljenja socijaldemokratske komunikacije s biračima s jačanjem značaja i uloge društvenih mreža.

“Jezik” društvenih mreža, odnosno psihologija masovne reakcije digitalnih krda takvi su da su tu u startu lijevi i desni populisti u startu u velikoj. Kad bacate primitivne i pomalo prostačke udice onoga što ljudi vole čuti, mnogo ćete bolje proći u simplificiranoj distorziji svijeta kakvu nude društvene mreže nego ako ste odmjereni, mudri, pametni… To znaju svi koji su se barem malo okušali u masovnoj digitalnoj komunikaciji; na webu i kroz društvene mreže.

No unatoč svemu, nisam pesimist. Mislim da ima nade za novi poboljšani mainstream. Jasno je da nam treba modernizirana socijaldemokracija, baš kao što nam treba i nova normalna desnica. Populizam, ekstremizam te ostali opasni ridikulizmi su ti koji nam ne trebaju. Nema tu velike filozofije.

I samo je jedan recept koji trebaju primijeniti i jedni i drugi iz mainstreama: trebaju biti pametniji i vještiji. Ne gluplji, kao što pokušavaju biti.

Konkretno, u Bernardićevu slučaju to znači da ne smije biti gluplji u slavnom paru “glup i gluplji” kad njegov glavni tajnik brani pad političkog rejtinga međunarodnom urotom istraživača i HDZ-a. Bernardiću se treba vratiti ista ona pametna glavica koja je pobjeđivala u međunarodnim natjecanjima iz fizike. Te kvalitetne moždane mogu mu omogućiti da spozna svu sofisticiranost i dubinu europskih i posljedično hrvatskih promjena te kreira strategiju komunikacije koja će korespondirati s novim promjenama birača.

Taktika bedastijim na bedasto neće pomoći. Pogotovo ne socijaldemokraciji. Rad na društvenim mrežama može se naučiti, i lakši je nego fizika. Zasluge za “Glup i gluplji” treba ostaviti Jimu Carreyju i Jeffu Danielsu.