U Hrvatskoj smo se nekako vremenom počeli ponašati kao da je nešto što baš nije normalno postalo tobože “zdravorazumski”. Dat ću za to dva svježa primjera. Jedan su avioni, drugi penzioneri. Krenimo od drugog.
Povratak umirovljenika na tržište rada nipošto više nije tema od koje bi hrvatski političari najradije pobjegli. Hrvatska je vrlo stara zemlja s visokom stopom iseljavanja, niskom stopom nataliteta, golemim brojem prerano umirovljenih i bez suvislih veza obrazovnog sustava sa stvarnim potrebama ekonomije. Kombinacija tih faktora je i u jednom poprilično mrtvom gospodarstvu poput hrvatskog najednom dovela do dramatičnog deficita radnika u cijelom nizu struka. Ozbiljni poljoprivrednici i građevinari, recimo, više ne znaju što bi - kako naći ljude za rad u polju ili na gradilištu pitanje je bez odgovora, u hotelima sve veći broj konobara, konobarica ili čistačica više ne govore hrvatski, a oni najambiciozniji poduzetnici s izrazito visokim udjelom znanja u proizvodima ili uslugama već su se okrenuli uvozu stručnjaka iz puno naprednijih zapadnih demokracija, što je donedavno bilo sasvim nezamislivo. Uz sve to čak ni javni poziv jednog od najvećih hrvatskih trgovinskih lanaca umirovljenicima da se jave u kvartovske dućane ako žele raditi kao prodavači odnosno blagajnici ne zvuči čudno. Upravo suprotno. U Hrvatskoj se to čini zdravorazumskom idejom: koristi će imati trgovački lanac koji si ne može priuštiti više plaće za radnike, a umirovljenici, koji primaju kakvu-takvu penziju, malo će popraviti svoje kućne proračune. I sve izgleda vrlo zgodno i sasvim prihvatljivo.
Međutim, iako sam novinar koji je u Hrvatskoj napisao najviše hvalospjeva o značenju 50+ tržišta i potencijalima tzv. silver ekonomije u kojoj kristalizirana inteligencija sjedokosih radnika željnih ne samo zarade nego i novih izazova može razviti nove, drugačije poslovne priče, imam izrazitu potrebu upozoriti kako je masovni poziv umirovljenicima za vraćanje u svijet rada ipak samo konačni dokaz teških problema hrvatskog društva i posljedično hrvatske ekonomije.
U normalnim ekonomija part-time poslovi u trgovinama trebali bi biti rezervirani za srednjoškolce i studente, ne za umirovljenike. Umirovljenici u suvislim društvima relativno dobro žive od svojih mirovina, razmišljaju o svojem zdravlju, obitelji, putovanjima, a ako baš žele, svakako ne iz nužde, hvataju se novih poslovnih izazova. Vraćanje umirovljenika u svijet rada na hrvatski način grozna je posljedica potpuno krivih politika umirovljavanja, ali i puno dubljih zabluda o tome što je to i kako bi trebalo izgledati hrvatsko tržište rada.
Rekao bih da je ključna zabluda koja je dovela do ovakvog jadnog stanja, u kojem je postalo super to što Spar nudi posao umirovljenicima, proizlazi iz ideologije uravnilovke - opasne intelektualne trihineloze koja je teško inficirala tkivo hrvatskog društva. Liječenje od te trihineloze bit će teško i mukotrpno, a ostat će i dugotrajne posljedice.
Koji su uzroci te hrvatske zoonoze duha poznatije kao uravnilovka?
Na prvome mjestu odgovornih su svi oni iz političkih i sindikalnih kasti koji su širili mantru da više-manje svi trebaju imati mizerne plaće, odnosno živjeti u jednakosti koja ima zajednički nazivnik - siromaštvo. Svako iskakanje po visini osobnih primanja predugo se tretirao kao eksces, kao nešto što nije opravdano. Nekompetitivnost je postala nešto sasvim opravdano, gotovo poželjno.
Donedavno smo imali poreznu politiku koja je definirala porez na dohodak tako da su se prosječne zapadnoeuropske plaće oporezivale ekstremno, kao da su bogataška primanja. Imali smo porezni sustav koji praktično nikome, osim doista bogatima koji zapravo ne žive od plaće, nije dopuštao da stekne iole značajniju osobnu imovinu, odnosno, što se kaže, da nešto ozbiljnije uštedi.
Ludilo je otišlo toliko daleko da su političari sami sebi u izvršnoj vlasti plaće doveli na razine koje su takve da sada nitko doista ozbiljan i s respektabilnim radnim iskustvom više ne želi riskirati sigurnost i isplativost privatnog sektora za izazove u javnom sektoru čije ispunjenje bi ovo društvo učinilo boljim.
Iako su političari i sindikalci dali epohalni doprinos svim tim “prouravnilovkaškim” demagogijama, kritike ne treba poštedjeti poslodavce i menadžere. Desetljećima smo u ovoj zemlji slušali priče prema kojima smo međunarodnu konkretnost trebali tražiti kroz “konkurentne” tj., u prijevodu, niske plaće. Aktualno stanje na tržištu rada danas nam otkriva u kojoj je mjeri ta simplificirajuća poslodavačka logika vođenja “isplativog biznisa” bila ništa drugo nego čista zabluda. Gledano iz današnje perspektive, u kojoj svaka ozbiljnija firma ima problema s traženjem vozača ne želi li potrošiti više od tisuću eura mjesečno, potpuno je nejasno zašto nam se pričalo da će nam biti dobro ako budemo primali niske plaće, odnosno ako nam plaće neće rasti brže od troškova života. Kakva je poanta međunarodno konkurentnog društva u kojem će pretežiti broj građana primati loše plaće?
I sad smo tu gdje jesmo. Zemlja smo s vrlo velikim brojem firmi koje imaju nikakve izglede za dugoročnu prilagodbu te stoga još manje šanse za dizanje plaća svojim zaposlenicima žele li održati zombifikacijski mod svog načina preživljavanja.
Ukratko, ponavljam i inzistiram; to što trgovci počinju masovno zapošljavati penzionere jest simpatično i bit će korisno, ali, nažalost, moramo biti i te kako svjesni da je to zapošljavanje bakica i dedeka na blagajnama tek posljedica strašnih problema u koje smo upali kao društvo i iz kojih se nećemo izvući bez tih već toliko otrcanih reformi.
Nova velika ekonomska opasnost koja vreba na sve nas jest nekakvo stanje opuštenosti u kojem se ponašamo kao da su mnoge vrlo čudne stvari oko nas potpuno normalne.
Drugi primjer: nabava aviona starih više od trideset godina. Ako je u startu bilo jasno da bi financijska neto vrijednost više od 30 godina starih borbenih aviona trebala biti jednaka trošku njihova konzerviranja u Izraelu, odnosno negativna, nejasno je zašto su najviši državni dužnosnici sasvim ozbiljno raspravljali o nabavi tih prastarih aviona kao da je to sasvim normalna stvar, a ne posljedica užasne besparice zbog koje uz sav nacionalan ponos ne možemo kupiti relativno dobar zrakoplov ne stariji od desetljeća. Čudno je to. Jer, istodobno, nitko od onih koji su promovirali kupnju 30-godišnjih “borbenih” antikviteta kao veliku stvar za nacionalnu sigurnost nije osobno išao na kupovinu polovnog Mercedesa starog pedeset godina zato što se zna da je taj Mercedes prije “samo” četrdeset godina bio jako dobar automobil. Zamislite da dođete ženi doma i kažete joj da će se sretno voziti sljedećih 20 godina u Mercedesu starom 50 godina koji je, uzgred, 10-20 godina sudjelovao u rally utrkama, baš kao što su izraelski zrakoplovi sudjelovali u ratnim aktivnostima?
Nemojmo dakle brkati što je dobro a što nije jer nam se to dešava odveć lako. Niti je zapošljavanje umirovljenika dobra stvar sama po sebi, niti je nabava prastarih letjelica bila razumna odluka kad je u pitanju sigurnost zemlje.
I jedno i drugo je posljedica bijede.
Nama se samo dogodilo da nam je nešto što nije normalno postalo normalno, a zapravo je jadno.