Izdvojeno mišljenje

Što za Hrvatsku znači veliki trgovinski rat SAD-a i Kine?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.5.2019. u 16:54

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.5.2019. u 16:54

Aly Song / James Glover / Thomas Peter / Kevin Lamarque / Reuters / Profimedia, Alamy

Ilustracija: grane ekonomije i proizvodi kojima će naškoditi trgovinski rat, u sredini Donald Trump i Xi Jinping

Dok predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump skuplja jeftine političke poene govoreći američkim poljoprivrednicima da je od Kineza preko carinskih tarifa skupio 16 milijardi dolara koje će im podijeliti kao subvencije, nekako si čovjek mora postaviti pitanje o pravoj prirodi trgovinskog rata koji bukti između Amerike i Kine.

U srži tog sukoba sasvim sigurno jest skupljanje političkih poena, a sasvim sigurno nije pokušaj da se kineskim novcem potpomažu američki poljoprivrednici ili neka ugrožena američka industrija. Naime, poprilično je jasno da zapravo te milijarde dolara skupljene od uvoznih tarifa plaćaju Amerikanci; građani i kompanije koji kupuju uvozne kineske proizvode. Budući da Trumpove tarife nisu uspjele zaustaviti Kineze i druge velike izvoznike u Sjedinjene Države, nego je, upravo suprotno, američki trgovinski deficit nabujao do rekordnih razina, čini se da ni uspostavljanje trgovinskog balansa ne može biti ključni razlog velikog trgovinskog sukoba koji je prošli tjedan kulminirao objavom Googlea da će zbog provođenja Trumpovih dekreta zabraniti pristup Huaweiju novim rješenjima u Androidu (operativnom sustavu koji podržava rad pametnih telefona), kao i nadogradnjama tog sustava.

Upravo u tom Googleovu priopćenju mogu se prepoznati obrisi prvog sukoba suvremene Amerike s Kinom. U obračunu s Huaweijem zapravo nema neke naročite zaštite domaćeg američkog tržišta jer Huaweijevih pametnih telefona ionako nema na sjevernoameričkom tržištu, ali je očito da je svijet, ne samo Amerikanci, šokirala brzina kojom je Huawei osvojio drugu poziciju na tržištu pametnih telefona. Pretekao je veliki američki Apple i brzo se približava Samsungu. Takav streloviti napredak Huaweija pokazatelj je da kineske kompanije počinju dominirati konkurentnošću u visokotehnološkim sektorima u kojima su se donedavno isticali, recimo to izravno, kopiranjem pa i plagiranjem. U takvoj situaciji uopće nije čudno što je ICT establishment i te kako opsjednut time što sve kineski može ponuditi u razvoju 5G rješenja. Postalo je jasno da je upravo Huawei jedan od najdominantnijih svjetskih igrača kad je u pitanju 5G, a riječ je o brzinama komunikacije koje su, što se kaže game-changer; u sebi nose disruptivni karakter za brojne biznise i postojeće poslovne pozicije.

Primjerice, poznato je da 5G nudi brzine koje mogu nadomjestiti optičke kabele pa je već upitna budućnost mnogih kabelskih operatera. Što će vam velika mreža optičkih kabela ako će korisnici ubuduće uz pomoć kutijice veličine običnog modema u svakom kućanstvu imati pristup 5G brzinama odnosno brzinama koje nudi optika? Treba li odgovarati na ovo pitanje? Dometnut ću još samo da je riječ o brzinama koje omogućuju nova rješenja u industriji, kućanstvima i javnoj upravi. Je li ugodno kad tamo neki stranci vjerojatno o tom 5G znaju nešto što vi ne znate?

Pri ovome treba znati da telekomunikacije nisu jedino polje gdje su kineske kompanije postale najprestižniji globalni igrači. Dok svi pišu o Elonu Musku i njegovim pokušajima da Tesla isporuči poslovne rezultate koji bi opravdale očekivanja investitora odnosno notorno nerealne valuacije Teslinih dionica, svijetu previše lako promiče da Tesla nije najveći i najvažniji svjetski proizvođač e-automobila. Najveći je kineski BYD (!) koji će samo u ovoj godini prodati 655 tisuća automobila te zabilježiti rast profita od 632 posto. Za razliku, puno razvikaniji Tesla bilježi redovno velike gubitke te mu se u ovoj godini cijena dionice strmoglavila 40-ak posto. Ovome bih dodao kako je dobro primijetiti da trenutačno “tehnološka supersila”, Amerika, ima oko 300 e-buseva dok ih Kinom vozi više od 420 tisuća. To je razlika koja zvuči veliko, ali se može nadoknaditi, no i tu priču će vrlo vjerojatno kontrolirati - Kinezi.

Razlog je jednostavan: da bi se električni auti ili autobusi mogli pokretati potrebne su električne baterije, a za proizvodnju električnih baterija potreban vam je litij-karbonat. Trenutačno je njegova cijena oko 11.500 dolara za tonu te će sigurno još drastično rasti jer će se, prema procjenama Volkswagena, potražnja udvostručiti u samo nekoliko godina. Znate li tko je proizveo više od 60 postao litija u svijetu u zadnjem statistički obrađenom mjesecu od Benchmark Mineral Intelligencea? Kinezi. Je li vam poznato koliko su proizveli Amerikanci? 1 posto. I pri tome Kinezi nastavljaju kupovati rudnike koji će im osigurati dominaciju u proizvodnji litija.

Vjerojatno bi za budućnost u kojoj će dominirati e-mobilnost bilo najjednostavnije reći da je kontrola proizvodnje litija nešto poput kontrole naftnih izvora u svijetu u kojem su mobilnost omogućavala prije svega fosilna goriva. Međutim, gledamo li malo šire, jasno je da je litij samo dio priče u kojoj sve dominantniji resursi postaju znanje, rad i vrijeme visokoobrazovanih. Čak bih rekao superobrazovanih jer mi to visokoobrazovani zvuči previše mlako.

A mi se u tom uzbudljivom vremenu sve bržeg repozicioniranja najmoćnijih bavimo Uljanikom dok reformu obrazovnog sustava provodimo puževim korakom. Stoga upozoravam: teško ćemo svi skupa dobro živjeti od turizma. Mi ne smijemo ostati zemlja u kojoj će veliki vizionarski planovi za gradnju visokotehnoloških kampusa biti nešto poput ekscesa. Mi moramo postati zemlja u kojoj ljudi poput Mate Rimca neće biti usamljenici. Ako su Amerikanci zabrinuti, što bismo tek trebali mi?