Tvrdoglave činjenice

Slučaj švicarski franak: svaka nesretna priča nesretna je na svoj način

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.10.2019. u 16:56

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.10.2019. u 16:56

Zagreb, 030715. Udruga Franak prosvjedovala je ispred Sabora na Markovu trgu, trazeci osnivanje istraznog povjerenstva za slucaj Franak, zakon o ukidanju CHF valutne klauzule u postojecim kreditima i moratorij na ovrhe i delozacije do donosenja zakonske regulative.
Na fotografiji: prosvjednici na Trgu sv. Marka.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
CROPIX

Vremena se mijenjaju. Kad je krenula pravosudno-aktivistička borba udruge Franak protiv domaćih poslovnih banaka, potpisnik ovih redova bio je dio dominantne većine hrvatske javnosti koja je zastupala stav kako je ta borba besmislena. Manjim dijelom zbog neshvaćanja pravne problematike koja se nalazila u temelju tog spora, a većim dijelom zbog duboko ukorijenjenog vjerovanja u moć financijskog sustava, smatrao sam - a i mnogi drugi - da aktivisti nemaju šanse za uspjeh. Danas je pošteno reći - bio sam u krivu. Kada su aktivisti postigli svoj prvi uspjeh, izricanjem osuđujuće prvostupanjske presude suca Radovana Dobronića, mnogi hrvatski građani - a među njima opet i potpisnik ovih redova - smatrali su kako je riječ o presudi koja na potpuno neravnopravan način raspodjeljuje odgovornost između dvije ugovorne strane i koja je stoga neodrživa. Nakon konzekventnih presuda viših sudova opet je pošteno priznati - bio sam u krivu. Na koncu, kad je Vlada Zorana Milanovića donijela famozni Zakon o konverziji kredita denominiranih u švicarskim francima, značajan broj stanovnika ove zemlje, a među kojima opet i ovaj autor, osjećao se nelagodno. U manjoj mjeri zbog mogućnosti da se trošak privatnih ugovornih odnosa bez ikakvih kriterija potencijalno socijalizira u odštetama koje bi država mogla isplatiti temeljem tužbi banaka, a u većoj zbog shvaćanja kako općenita rješenja vrlo rijetko donose pravdu.

Ovih dana ofenziva udruge Franak i ostalih aktivista u metaforičkom je pogledu prešla Rubikon, nakon što je zadarski sud donio presudu o ništetnosti već konvertiranog kredita u francima, naloživši banci da dužniku izvrši potpuni povrat svih uplaćenih kamata i zateznih kamata. Iako presuda tek mora biti pravomoćno potvrđena, aktivisti je već predstavljaju kao presedanski dokaz njihovih dugogodišnjih tvrdnji kako su svi krediti izdani s valutnom klauzulom u švicarskom franku ništetni, te kako dužnici moraju biti adekvatno obeštećeni. Takva perspektiva, koja se u ovom trenutku ne čini nevjerojatnom, zahtijeva da se ponovno zapitamo o dosegu generaliziranih rješenja. Ne ulazeći u meritum zadarskog slučaja o kojem, zapravo, javnost i ne zna puno, važno je ipak razumjeti da je on jedinstven. Kao u parafrazi čuvene uvodne rečenice romana “Ana Karenjina”, svaka nesretna priča sa švicarskim frankom nesretna je na svoj način. Neki od komitenata vjerojatno su doista bili obmanuti o rizicima koje krediti denominirani u toj valuti podrazumijevaju. Neki od njih vjerojatno su od svojih banaka bili potaknuti da dignu baš takve kredite, nekima je to sasvim sigurno bila jedina opcija da riješe svoje stambeno pitanje ili financiraju neku drugu važnu životnu investiciju. Mnoge među njima vrtoglavi rast švicarskog franka doveo je u financijski slom, uz toksične posljedice na životnu sreću, obiteljske odnose i vlastito zdravlje. Upravo zbog tih ljudi i zbog takvih priča ne samo da je djelovanje udruge Franak bilo društveno potrebno, već je evidentno kako će u povijesti države ostati upamćeno kao važan doprinos jačanju potrošačke samosvijesti, snaženja individualnih prava te promjene tržišnog modela poslovanja banaka. Ipak, uza sve to, danas je ipak potrebno reći kako među dužnicima u švicarskom franku postoji nemali broj onih koji ih nisu koristili za rudimentarne životne potrebe, već su putem njih financirali investicijske projekte - ponekad i špekulativne naravi.

Valja reći i kako među bankama koje su takve kredite nudile postoje i one koje su vrlo minuciozno svoje klijente upozoravale na velik rizik koji proizlazi iz volatilnosti tečaja švicarskog franka, pa i one koje su svojim klijentima nudile beznaknadne reprograme u kunske kredite još 2007. godine - koje je uzgred prihvatio zanemariv broj dužnika.

Te činjenice aktivisti će danas jednostavno derogirati, pozivajući se na pravni koncept ništetnosti ugovora i europski pravni standard zaštite potrošača. U pravnom smislu to može ispasti točno, no jednako kao što je sustav nepostojeće odgovornosti financijskog sektora za proizvod koji nudi bio društveno štetan, ništa blagotvorniji neće biti ni sustav u kojem će granice osobne odgovornosti biti trajno izbrisane kolektivističkom primjenom generaliziranih rješenja. Ideja o tome da je pravda za one koji je zaslužuju vrijedna i toga da korist od nje imaju i oni koji ne zaslužuju u humanističkom pogledu je plemenita, ali dugoročno ne vodi do ozdravljenja. Oni koji su cijenu svojih grešaka, neodgovornosti i krivih procjena jednom uspjeli naplatiti drugima, nemaju baš poticaja da promjene svoje ponašanje. Već da - kad dođe vrijeme - izdaju još jedan račun...