Iza kulisa

Proračun 2020.: korektan, ali ne i ambiciozan

AUTOR:

  • Marina Klepo

OBJAVLJENO:

2.11.2019. u 10:44

AUTOR:

  • Marina Klepo

OBJAVLJENO:

2.11.2019. u 10:44

Zagreb, 090919.
Predsjednik Vlade Andrej Plenkovic primio je predsjednika Europske investicijske banke Wernera Hoyera u Banskim dvorima.
Na fotografiji: Zdravko Maric i Andrej Plenkovic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Zdravko Marić, Andrej Plenković

Rijetko je koji proračun pratilo toliko neizvjesnosti, premda i hinjene, kao što je to slučaj s ovogodišnjim. Na kraju, čini se, sve će završiti još jednim kompromisom: HNS-ovi zastupnici podržat će proračun, a učiteljima i policiji koeficijenti će porasti dva, a ne 6,11 posto. To će proračun stajati od 110 do 120 milijuna kuna, što ministar financija Zdravko Marić, očito, smatra prihvatljivim.

Proračun koji je predložio nije osobito ambiciozan, ali je korektan. Kada se sve zbroji i oduzme, manjak je predviđen na razini od 0,5 posto BDP-a, što je tek blago pogoršanje u odnosu na prošlogodišnji, kada je iznosio 0,3 posto. No, već iduće godine proračun će biti uravnotežen, a 2022. godine u suficitu od 0,4 posto. No, “supervizorima” je važniji konsolidirani proračun, koji uključuje lokalnu državu i izvanproračunske fondove, a on će, nakon deficita od 0,1 posto, iduće godine prerasti u suficit od 0,2 posto. Kako je već ranije planirano, taj će suficit 2022. godine iznositi 0,8 posto BDP-a. U istom razdoblju javni dug bi trebao pasti s ovogodišnjih 71,3 posto BDP-a na 61,3 posto, nadomak ispunjenju maastrichtskih kriterija.

Uz to, ministar financija ostao je vjeran svom konzervativnom planiranju prihoda pa ostaje mogućnost da rezultati u konačnici budu i nešto bolji, kao što je to bilo posljednjih godina. U prilog tome ide i odustajanje od smanjenja opće stope PDV-a, što znači da proračun neće ostati bez dragocjenih prihoda u trenutku kada vanjsko okruženje postaje sve neizvjesnije. No, ako se očekuju neki značajniji pomaci u proračunskoj politici, oprez ministra financija svakako nije dovoljan, niti on može kompenzirati izostanak nužne političke volje. Dvije najveće proračunske slabosti i dalje ostaju zdravstvo i plaće zaposlenih. Unatoč brojnim neracionalnostima u sustavu, ministar zdravstva uporno ponavlja da ćemo morati izdvajati više “ako želimo pratiti suvremenu medicinu”. Istodobno, pritisnuta zahtjevima sindikata, Vlada je tek na kraju mandata počela razmišljati o politici plaća u javom sektoru. Stoga prilika za popravni ostaje budućim ministrima, pa možda i proračun jednom postane odvažan i ambiciozan.