Izdvojeno mišljenje

Priroda novca dugoročno će se promijeniti, a s tim i naši životi

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.7.2019. u 15:38

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.7.2019. u 15:38

U.S. President Donald Trump talks with Indonesia's President Joko Widodo and International Monetary Fund (IMF) Managing Director Christine Lagarde during a working session at the G20 leaders summit in Hamburg, Germany July 8, 2017. REUTERS/Wolfgang Rattay - RC11253C5CF0
Wolfgang Rattay / REUTERS

Donald Trump, Joko Widodo i Christine Lagarde

Nisam siguran koliko problematika monetarne politike zanima najširu publiku, ali toliko je važno ono što se dogodilo u posljednja dva-tri tjedna da mi se čini kako će dugoročno biti promijenjena priroda novca, pa ću, eto, iznova opet malo dosađivati o centralnim bankama.

Da je planetarno gledano financijski svijet već postao potpuno drugačiji, vidi se iz vrlo nekonvencionalnog pristupa izvještavanju inače poslovično konzervativnih velikih gospodarskih medija. Kad tekst o stanju na tržištima jedan Financial Times počne klasifikacijom o “bizarnom svijetu globalnog duga”, onda je jasno kako svjedočimo vrlo čudnim financijskim fenomenima. Taj tekst Financial Timesa govori o tome kako su čak i istočnoeuropske zemlje (Češka, Mađarska i Poljska) počele bilježiti negativne kamate na svoje obveznice. Zahvaljujući eksperimentalnoj monetarnoj politici, danas se više ne čudimo situaciji u kojoj investitori plaćaju Nijemcima ili nekim drugim zapadnoeuropskim demokracijama s robusnim gospodarstvom to što im posuđuju novac. Tisućljećima su oni koji su posuđivali naplaćivali to što posuđuju, a sada je postalo “normalno” da dužnici naplaćuju onima koji im posuđuju.

U trenutku kad su europski lideri donijeli odluku da nova guvernerka Europske središnje banke postane Christine Lagarde, koja će vrlo vjerojatno biti izrazito sklona popuštajućoj monetarnoj politici, čak je 12 europskih zemalja imalo negativne prinose na 5-godišnju obveznicu te će taj broj vjerojatno dodatno rasti zahvaljujući monetarnoj politici. Koliko daleko se može u minus s kamatama i koliko takvo stanje može potrajati?

Valja reći da je cijela europska priča s izrazito relaksirajućom monetarnom politikom zapravo krenula u Sjedinjenim Državama koje su u vrijeme guvernera Bena Bernankea reagirale na financijsku krizu 2008. godine. Europa je puno manje kopirala Japan i njihov quantitative easing (QE); puno se više gledalo na ekonomske performanse u Americi prije nego što se krenulo u europski QE i guranje kamata na negativni teritorij.

Kao i prije desetak godina čini mi se da će Europa i danas putem Amerike, a tamo se ovaj tjedan jako dobro vidjelo da neće biti ništa od najavljene normalizacije monetarne politike, ciljane uravnoteženju bilance centralne banke i dizanju kamata, sve kako bi se ostavio prostor za buduće protuciklično pozicioniranje Feda. I dogurali su tako Amerikanci s nule do oko 2 posto kamate, gospodarski pokazatelji izgledali su dobri, a onda je na scenu stupio američki predsjednik Trump koji je redovno počeo režati na centralne bankare. Pokazalo se, naime, da nova neortodoksna monetarna politika najviše pogoduje rastu dioničkih tržišta i gomilanju bogatstva onih najbogatijih, a Trump je predsjednik koji bez ikakve zadrške podržava upravo takav scenarij. Otvoreno je poručio da će, ako treba, smijeniti guvernera američkih Federalnih rezervi kojeg je osobno postavio, bez obzira na tradiciju kakvog-takvog poštivanja neovisnosti monetarne politike. Trumpu se mora priznati da je majstor pozicioniranja. Toliko je žestoko napao Fed i poručio mu da kamate smiju samo dolje da se Fed, po svemu sudeći, i pored niza dokaza kako komotno može dići kamate uopće više ne usudi javno govoriti ni o čemu drugom, nego o možebitnim problemima koji za posljedicu imaju - rezanje kamata. Čak se ne usuđuju uobičajenim nerazumljivim jezikom centralnih bankara dati naslutiti da bi bilo dobro podići kamatu.

Posebno je bio zabavan početak ovog tjedna. U Sjedinjenim Državama u ponedjeljak su objavljeni zaista sjajni podaci o nezaposlenosti koja je došla na najnižu razinu od daleke 1969. godine i iznosila je samo 3,6 posto. Pa ipak, taj i sljedeći dan dionička tržišta su padala jer su ljudi naslutili da će Fed, pritisnut tako dobrim podatkom, ipak morati dići kamatu. Na dioničkim tržištima dobre vijesti postale su loše. Monetarne politike u potpunosti su distorzirale mehanizme financijskog svijeta. Međutim, već do kraja ovog tjedna pokazalo se kako vlasnici dionica ne moraju naročito brinuti jer je Trump vrlo dobro disciplinirao šefa Feda, Jeromea Powella, koji je pred Kongresom u drugom dijelu tjedna zabrinuto svjedočio o stanju američke ekonomije te dao naslutiti da kamata može ići samo dolje. Hura. Nema veze što su valuacije dionica ekstremno visoko, što Amerika ima najdulje razdoblje ekspanzije u povijesti, što su cijene na nekretninskim tržištima opet blizu onih rekordnih prije krize, a da ne govorimo kako u Sjedinjenim Državama svjedoče i snažnom rastu nadnica, spomenutom rekordnom omjeru zaposlenosti prema ukupnom broju stanovnika, duljim statističkim radnim tjednima i prekovremenima, povećanoj mobilnosti radnika, rastu anketne samouvjerenosti glavnih financijaša u kompanije po pitanju budućnosti, rastu broja prodanih kuća, rastu formiranja novih kućanstava... Krizi i zabrinutosti ni traga ni glasa, a guverner Federalnih rezervi je zabrinut. Pri tome se u pojedinim trenucima Powellova svjedočenja u Kongresu formirala i poprilično čudna javna koalicija jako lijevih i jako desnih. Vjerojatno najviše lijeva mlada kongresnica Ocasio-Cortez poručila je kako Fed ne treba brinuti oko toga da će jako niska zaposlenost dići inflaciju, a podržao ju je aplauzom ni više, ni manje nego Larry Kudlow, direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća predsjednika Trumpa. Tako je u američkoj političkoj praksi ekspresno srušen dosta stari ekonomski teorem zvan Phillipsova krivulja koja opisuje navodno inverzan odnos nezaposlenosti i korespondirajućeg rasta nadnica odnosno inflacije.

No, nije toliko važno što se ruše nekima ionako diskutabilne ekonomske postavke. Osjetljivo je pitanje što će u jednom trenutku ljudi pomisliti kad shvate da su političari ti koji zapravo određuju količinu novca u optjecaju. Čak i ako relativno mali postotak običnih građana i(ili) investitora posumnja u vrijednost novca koji kreira poslušni američki guverner ili, pak, nova guvernerka ECB-a Lagarde - za koju je netko cinično rekao da joj je najveća profesionalna prednost to što je kao mlada bila jako dobro utrenirana sinkronizirana plivačica pa će se i sada dobro sinkronizirati s politikom - bit će zanimljivo. Da ne kažem uzbudljivo.