Bio je vruć ljetni dan kad je u redakcije domaćih medija stigao poziv na novinsku konferenciju u povodu uvrštenja dionica jedne domaće tvrtke u redovnu kotaciju Zagrebačke burze. Informacija je trenutačno privukla pozornost urednika. Jasno je i zašto. Početkom kolovoza, na vrhuncu famozne sezone kiselih krastavaca, i nema puno gospodarskih vijesti, a kao drugo - i važnije - izlazak neke domaće kompanije na burzu bio je događaj u potpunoj suprotnosti s trendovima na domaćem tržištu kapitala, pogođenog godinama delistiranja i pada volumena trgovanja.
Ukratko, u moru gospodarskog crnila na vidiku se ukazala i jedna pozitivna priča. No, postojao je problem. Kako će se ispostaviti, od dvadesetak domaćih novinara okupljenih u uskoj dvorani Zagrebačke burze, nitko, zapravo, nije imao pojma što je to M+ Grupa, čime se bavi i koje su joj perspektive. Tek na samoj konferenciji doznat će da je riječ o relativno mladoj tvrtki u većinskom vlasništvu obitelji poznatog znanstvenika i bivšeg medijskog menadžera Stjepana Oreškovića, specijaliziranoj za pružanje usluga izdvojenih poslovnih servisa (BPO) - kao što su centri korisničke podrške - te privremeno zapošljavanje.
U trenutku izlaska na burzu kompanija je imala prihode od 200-tinjak milijuna kuna godišnje, a neposredan povod za izlistavanje bio je ulazak domaćih obveznih mirovinskih fondova i još nekih institucionalnih ulagača u vlasničku strukturu. Za 93 milijuna kuna svježeg kapitala fondovi su tada dobili udjel od 40 posto u tvrtki, a menadžment M+ Grupe najavljivao je da će se prikupljena sredstva uložiti u ambiciozan plan daljnjeg poslovnog širenja. Ipak, iz više razloga, priča o M+ Grupi i plasmanu novca budućih umirovljenika u njezin razvoj dočekana je s određenom skepsom. S jedne strane, u široj je javnosti još bio jak negativni sentiment zbog gubitaka mirovinaca u propasti Agrokora, a s druge je bilo teško realno procijeniti realnu vrijednost i potencijal M+ Grupe.
Nije to samo bio zaključak medija. I profesionalni fond menadžeri u neformalnim su razgovorima dionicu M+ Grupe karakterizirali kao “egzotični papir”, što je vjerojatno i razlog zbog kojeg se tijekom prvih mjesec dana nakon uvrštenja na burzu njome praktički nije ni trgovalo. Ipak, skepsa tržišta i javnosti nije spriječila menadžment kompanije u provedbi zacrtane strategije.
Prvo je početkom rujna prošle godine preuzet većinski vlasnički udjel u beogradskoj tvrtki Trizma - inače najvećem nezavisnim pružatelju usluga odnosa s korisnicima na srpskom tržištu, a prije otprilike tjedan dana objavljeno je 36 milijuna eura vrijedno preuzimanje turske kompanije CMC, vodećeg operatera kontaktnih centara u toj zemlji. Kako se radi o velikoj kompaniji s oko 4000 zaposlenih, tom je akvizicijom M+ Grupa i više nego udvostručila svoj “head count” i opseg poslovanja. Ciljanim akvizicijama u vrlo kratkom vremenu stvorena je kompanija sa 7000 zaposlenih, klijentima u 58 zemalja svijeta i prihodima većim od pola milijarde kuna.
Ipak, ono što je u kontekstu ove priče možda i važnije jest da je preuzimanje u Turskoj realizirano tako da je prethodni vlasnik CMC-a - investicijski fond Mid Europa Partners - isplaćen kroz preuzimanje 30-postotnog udjela u jednoj od tvrtki kćeri M+ Grupe. To je važno jer pokazuje da je valuacija tvrtke višestruko porasla, pa je manje od trećine jedne od tvrtki kćeri sada vrednovano praktički jednako kao i cijela kompanija prilikom izlaska na burzu samo šest mjeseci prije toga.
Također, kako je Mid Europa Partners jedan od najuglednijih institucionalnih ulagača na prostoru jugoistočne Europe s renomeom vrlo uspješnog “value creatora”, njihov ulazak u vlasničku strukturu M+ Grupe svojevrsna je verifikacija strateškog potencijala kompanije. Daljnjim širenjem i preuzimanjima, očito je da kompanija cilja postati konsolidator na tržištu BPO usluga u istočnoj i srednjoj Europi, a da taj status nosi značajan potencijal rasta profitabilnosti kroz sinergije i ekonomiju volumena. Hoće li se to predviđanje i ostvariti, dakako, nemoguće je danas sa sigurnošću tvrditi, no priča o M+ Grupi ilustrativan je primjer kako u adekvatnom trenutku i uz dobru strategiju kapital kojim raspolažu mirovinski fondovi može poslužiti kao podloga za rast domaćih kompanija, čak i do statusa regionalnih lidera.
Pritom je nužno notirati da svaki takav plasman nosi i određeni rizik te da čak i najuspješniji svjetski fond menadžeri ne ostvare povrat u svim svojim ulaganjima. Ipak, u trenucima kad su prinosi državnih obveznica iznimno niski, domaće gospodarstvo u kakvoj-takvoj konjunkturi, a ekonomiji na raspolaganju i znatan financijski poticaj iz europskih fondova, možda je pravo vrijeme da se polako krene putem većeg plasmana sredstava mirovinskih fondova u realno gospodarstvo.