Govoreći o prijedlogu rebalansa državnog proračuna za 2019. godinu premijer Andrej Plenković je na današnjoj sjednici Vlade ustvrdio kako je revidirani budžet na tragu planiranih rashoda, ocjenjujući kako je to "poruka pouzdanosti, predvidivosti i stabilnost rada Vlade". Komentirajući prijedlog državnog budžeta za 2020. godinu naveo je kako se on temelji na projiciranoj stopi rasta od 2,5 posto, te da će dovesti do smanjenja udjela javnog duga u BDP-u na 68 posto, uz pojašnjenje kako se na taj način "jača hrvatski položaj na međunarodnim financijskim tržištima i utječe na poboljšanje kreditnog rejtinga".
Poentirajući prilikom objave da se minimalna plaća povećava za osam posto, Plenković je rekao da je ukupno u Vladinu mandatu minimalna plaća povećana za 100 eura, ocijenivši da je to bez presedana u povijesti hrvatskih vlada.
"U kombinaciji s poreznom reformom koja u četvrtom krugu donosi porezno rasterećenje od 2,4 milijarde kuna, ukupno u mandatu Vlade devet milijardi kuna, to je povećalo prihode i standard građana i omogućilo povećanu potrošnju, što je utjecalo na stope rasta", završio je svoj komentar Vladinog prijedloga rebalansa državnog proračuna za 2019., državnog proračuna za 2020. i ostalih popratnih fiskalnih dokumenata i uredbe o visini minimalne plaće.
Klasičan je to istup predsjednika Vlade u kojem "pouzdanosti, predvidivosti i stabilnost" dovode do "jačanja i "presedanskih" gospodarskih i socijalnih uspjeha i povećanja standarda građana. Nema sumnje kako se predsjedniku Vlade iz njegovog kuta gledanja - omeđenog unutarstranačkim frakcijskim borbama, gotovo svakodnevnim trzavicama u koalicijskoj vladi, sukobima sa socijalnim partnerima i recentnim štrajkom prosvjetara, te natezanjima s brojnim ostalim interesnim grupama u društvu – gospodarski i proračunski pokazatelji doimaju kao gotovo herojsko djelo. Prvi put je, valja reći, unaprijed najavljen suficit proračuna opće države (za 2020.), proračunski rashodi iz takozvanih općih izvora rastu sukladno gospodarskom rastu ili tek nešto malo više, javni dug će pasti na 68 posto BDP-a, porezno rasterećenje u četiri godine iznosit će 10 milijardi kuna, minimalna plaća porasla je za skoro 800 kuna, gospodarstvo raste po stopama blizu tri posto, i sve to nakon šest godina krvave recesije.
Međutim, postoji i druga strana medalje.
Moguć je tako tužni pogled zbog toga što je HDZ u startu odustao od reforme jedinica lokalne uprave, pogotovo smanjivanja broja županija. U ovom mandatu Vlada je odustala i od donošenja zakona o plaćama u državnoj upravi i javnim službama, što je pandan cjelovitoj izmjeni uredbe o koeficijentima i dodacima plaća u tim sektorima s modelima za radnu evaluaciju, koja je, eto, potencijalno najavljena za 2020. O situaciji u zdravstvu dovoljno govori podatak da javnost službeno ne zna koliko ukupno iznosi masa plaća u tom sektoru, te da je nužna funkcionalna racionalizacija bolničkog sustava provedena na bolno skroman način.
Restrukturiranje, operativno i vlasničko, javnih poduzeća uopće nije provedeno u mandatu ove Vlade, a pet milijardi kuna plaćenih za jamstva Uljanik grupe, čija sudbina se još uvijek ne zna, baca u očaj poreznog obveznika svjesnog razmjera tog fiskalno-gospodarskog užasa.
U očaj to vjerojatno dovodi i ministra financija Zdravka Marića, koji je ipak odlučio ostati na kormilu državnih financija i držati koliko-toliko proračunske rashode pod nadzorom, unatoč političkim i interesnim Scilama i Haribdama od kojih smo samo neke spomenuli. Zbog dnevno-političkih ratova ministar financija i potpredsjednik Vlade je morao odustajati od jasno zacrtanih ideja o pojednostavljenu poreznog i budžetskog sustava, ali je ipak uspio smanjiti porezno opterećenje mjereno visinom poreznih stopa (no ne i udjelom porezno-proračunskih prihoda u BDP-u).
Ali, da se ne varamo, ti dnevnopolitički ratovi nisu odraz uske političke elite, nego slika i prilika hrvatskog društva i njegove interesne strukture. Živimo u demokraciji i to što politika ne provodi potrebne reforme znači da društvo većinski nije za te reforme. Što bi se reklo, kakvi smo još nam je i dobro. Zato, ako želite bolje, efikasnije i jeftinije javne servise, od pravosuđa do zdravstva, znajte da će to ići onako brzo ili polako koliko se mijenja politička kultura u zemlji. A to se mjeri dekadama, lošijim učenicima i polustoljetnim, pa i stoljetnim razdobljima.