U trenutku kad više nitko ne osporava podatak da je ukupni potencijalni rizik gubitaka u Uljaniku zastrašujućih 1,4 milijarde eura, čini se da brodogradnja u Hrvatskoj zapravo više nema nikakvog smisla.
Iako ne treba biti prevelik optimist kad je u pitanju operacija spašavanja Uljanika, ipak treba upozoriti kako nije točno da brodogradnja zajamčeno nema budućnost. Naime, problem hrvatske brodogradnje sasvim je jednostavan: brodogradnja mora postojati radi zarade, a ne radi brodogradnje. U Hrvatskoj se desetljećima stvarao mit da je brodogradnja cilj sama po sebi jer, tobože, osigurava širu ekonomsku i posljedično opću društvenu korist. To je obična demagogija, naročito omiljena kod etatista različitih profila. Takve priče obično su pravdanje kriminalno lošeg poslovanja u brodogradnji pričama o održavanju zaposlenosti i očuvanja jedinog “velikog izvornog proizvoda”.
Treba objasniti da je Uljanik upravo žrtva takvog poslovnog antimodela “brodogradnje radi brodogradnje”. Uprava Uljanika je uz obilnu pomoć države i Jadranbroda kao državnog nadzornika poslovanja u brodogradilištima svjesno ulazila u proizvodnju brodova koji će brodogradilištu donijeti gubitke, a upravo ti gubici mogu se pokazati kao pretežak uteg za nastavak poslovanja.
Kako su pod krinkom održavanja brodogradnje štancani ogromni gubici, nešto je između opscenog i bizarnog. Danas pomalo nevjerojatno zvuči da se Uprava Uljanika uopće usudila dogovoriti s kupcem da joj tobože iz usluge naruči brodove koji su se, gle čuda, u proizvodnji pokazali puno skupljima nego što su ugovoreni. Pritom je još nevjerojatnije da je za to osnovana čudnovata tvrtka u Liberiji, koju je Uljanik vlasnički dijelio s naručiteljem.
Za taj nevjerojatan mutež i nestajanje desetaka milijuna dobivali su pohvale.
Nema dileme da bi uz normalno poslovanje bez takvih perverzija Uljanik danas ili bio zdrava tvrtka ili ga možda ne bi bilo, ali ne bi ni postojala potencijalna rupa od 1,4 milijarde kuna. Poslovanje radi zarade to bi spriječilo.