Bivšeg predsjednika Ivu Josipovića susreo sam na jednom od najvećih investicijskih foruma u Aziji. Bio je pozvan kao govornik i sudionik panela. Održao je zanimljiv govor o geostrateškim odnosima u svijetu i potencijalima Hrvatske, a zatim na tečnom engleskom jeziku raspravljao sa sudionicima panela. Premda je formalni dio foruma značajan, ipak se najvažnije stvari odvijaju na marginama. Bilateralni sastanci i neformalni razgovori zapravo pokazuju “težinu” koju pojedini sudionik ima. Zašto? Zato što u formalnom dijelu imate protokolarni tretman, u skladu s funkcijom koju obnašate ili ste obnašali, bez obzira na to jeste li vodili najsiromašniju afričku zemlju ili najbogatiju zemlju Europe. Tek ako se netko iz prve lige svjetskoga gospodarstva ili politike i neformalno želi s vama sastati, onda doista vrijedite. A Ivo Josipović je bio prilično tražen i moj je dojam da je reputacijski bio iznad svih očekivanja.
Hrvatska je u nepunih godinu dana imala predsjedničke i parlamentarne izbore te smo dobili političku arhitekturu kojom upravljaju dvojica lidera vrlo sličnih profila. Predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića možda je najbolje opisao bivši šahovski svjetski prvak Gari Kasparov. “Imao sam zadovoljstvo upoznati glavne čelnike u Hrvatskoj, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Obojica su mladi, impresivni i obrazovani vođe, iskusni i inteligentni, proeuropski orijentirani i obojica žele gurati Hrvatsku naprijed u dinamičnu budućnost s ambicioznim obrazovanjem i ekonomskim platformama”, napisao je Kasparov. Dodao je na kraju i da Milanović i Plenković imaju pozitivne ciljeve za budućnost i žele najbolje za zemlju - ne za sebe ili neke skrivene interese.
Ne treba stoga čuditi interes javnosti kada se odvijaju izbori za čelnu funkciju dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj, HDZ-a i SDP-a, jer su njihovi lideri do sada najčešće zauzimali i ključne funkcije u državi. Uz izuzetak bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je kao predstavnik liberalne opcije ujedno i rekorder po postotku dobivenih glasova u povijesti Hrvatske.
Za nas građane i samu demokraciju gotovo je jednako važno imati kvalitetnu vlast i oporbu. Najbolji dokaz za to vidljiv je u susjedstvu, na primjeru Srbije, koja na političkoj sceni ima gotovo tragikomičnu situaciju u kojoj su “svi vlast - svi opozicija”.
Nakon izbornog poraza na parlamentarnim izborima Davor Bernardić podnosi ostavku i SDP raspisuje izbore za tu funkciju. Budući predsjednik ili predsjednica SDP-a ujedno će biti i lider oporbe. Zato je važno imati osobu na čelu najveće oporbene stranke koja će biti na razini očekivanja građana, a ako uzmemo u obzir da je velika većina njih sklona profilu političara koje opisuje Kasparov, lako je zaključiti da bi vođa oporbe trebao biti sličan “kalibar”. Politika nije debatni klub, pogotovo u kriznim situacijama, jer da je tako, onda bi premijer bio netko tko se najčešće javljao za riječ ili replicirao u Saboru. Građani procjenjuju puno više elemenata kod političara osim puke retorike, decibela i performansa. Kada rezimiramo h 30 godina demokracije, birači gotovo nijednom nisu pogriješili.
SDP vjerojatno ima razna kadrovska rješenja za čelnu poziciju, ali bilo tko u njemu teško će nadmašiti iskustvo i utjecaj Ive Josipovića stečene u pet godina obnašanja dužnosti predsjednika države. Možda će SDP-ovci birati frakcijskim ili nekim drugim logikama, ali to građanima ne predstavlja ništa. Da je HDZ nakon Karamarka birao tom logikom, Andrej Plenković vjerojatno ne bi danas bio premijer. Na sreću, HDZ je pogrešku s Karamarkom ispravio, što potvrđuju rezultati dvaju izbornih ciklusa. Takav rezultat nije slučajan, nego je ponajprije zasluga i potvrda vodstva i ugleda Andreja Plenkovića u zemlji i inozemstvu. Sada je na potezu SDP.