U Jutarnjem listu od 28.4. objavljen je tekst Kristine Turčin koji se referira na istraživanje Europske konfederacije sindikata prema kojemu je u ovom stoljeću u EU nastao nerazmjer između rasta produktivnosti rada i rasta realnih plaća. Produktivnost navodno raste mnogo brže od plaća. Pri tome je u Hrvatskoj zabilježen najveći nerazmjer: od 2000. do. 2016. produktivnost rada rasla za više od 40%, a realne plaće za svega 11%. Stječe se dojam da su radnici zakinuti. Zbog toga je vrijedilo provjeriti podatke.
Slika 1 prikazuje kretanje prosječne neto plaće, indeksa cijena potrošača i prosječne realne plaće po zaposlenom od prosinca 1999. do kraja 2017. Prosječna nominalna neto plaća je u prosincu 2016. iznosila 5,838 kuna ili 79% više nego u prosincu 1999. kada je iznosila 3,262 kune. Potrošačke cijene su se u istom razdoblju povećale za 45,8%. Stopa rasta prosječne realne neto plaće u sedamnaest godina od 2000. do 2016. može se izračunati kao razlika nominalnog rasta i stope inflacije, dakle, 79%-45,8% ili 33,2%. To je tri puta više od 11%, koliko su izračunali europski sindikati. No, treba provjeriti i raste li produktivnost znatno brže od tih cca 33%.
Prosječne nominalne i realne plaće (lijeva skala) i index cijena potrošača (desna skala)
Slika 2 prikazuje kretanje indeksa realnog BDP-a, broja zaposlenih i njihova kvocijenta – indeksa produktivnosti rada. Realni BDP se od 2000. do 2016. povećao približno koliko i realna plaća (30,6%). Međutim, i zaposlenost je rasla u ovom stoljeću. Na temelju mjesečnih brojki o službenom broju zaposlenih iz baze podataka HNB-a, može se izračunati da je u toku 2000. u prosjeku bilo 1,399 tisuća zaposlenih, dok je u toku 2016. zaposlenih u prosjeku bilo 1,461 tisuća ili 4,4% više nego šesnaest godina ranije.
Realni BDP, zaposleni, produktivnost, tromjesečno i desezonirano 2000.- 2017.
Promjenu produktivnosti možemo aproksimirati kao razliku ta dva postotka: 30,6% kumulativnog rasta realnog BDP-a minus 4,4% rasta zaposlenosti. Tako dolazimo do rasta produktivnosti od oko 26,, odnosno oko 1,5% u prosjeku godišnje. Znači da nisu plaće (koje su realno rasle oko 1,7% u prosjeku godišnje ili cca 33% u ovom stoljeću) rasle četiri puta sporije od rasta produktivnosti. Stvari su obratne: realne plaće su u ovom stoljeću rasle brže od produktivnosti rada u cjelokupnom gospodarstvu.
Zaključno treba reći da ne postoji neka ekonomska zakonitost odnosno «nužnost» da s rastom realnih plaća striktno izjednači rast produktivnosti rada u dugom roku. U ekonomiji mogu postojati brojni razlozi za kratkoročna odstupanja i oscilacije. Promjena odnosa moći na tržištu rada, emigracija, demografija, sve to utječe. Isto tako, vanjski udari na ekonomski sustav. Na primjer, ako se odjednom pojača vanjska konkurencija i stvori pritisak na pad cijena, što je slučaj u tradicionalnim industrijama, produktivnost rada uistinu može neko vrijeme rasti brže od realnih plaća. Međutim, i učinci takvih udara se u dugom roku gube. Takve industrije se sažimaju i sele gdje su plaće niže (sjetimo se sudbine tradicionalne tekstilne industrije), a u zemlji opstaju industrije koje mogu podržati odnos produktivnosti i plaća koji diktira ukupno stanje na tržištu. Zbog toga bi bilo jako čudno da se na razini nacionalne ekonomije u dugom roku (npr. u ovom stoljeću) pojavi situacija trostruko ili četverostruko bržeg rasta produktivnosti rada od rasta realnih plaća. Kao što je pokazala provjera na hrvatskim podacima, to uistinu nije slučaj.