Na ljevici i u nekim akademskim krugovima još uvijek ga smatraju velikim misliocem koji spada među utemeljitelje društvenih znanosti, osobito sociologije, i aktivistom koji je posvetio život borbi za prava radnika. Polazeći od Marxove teze da su odnosi u proizvodnji, raspodjeli te cjelokupna ljudska povijest određeni klasnom borbom, vide ga kao mislioca koji je artikulirao ideju na kojoj će izrasti komunistički radnički pokret. Taj politički pritisak i latentna prijetnja revolucionarnim prevratom kasnije će navodno prisiliti buržoaziju – prema marksistima, vladajuću klasu u kapitalizmu – na koncesije koje će poboljšati živote milijuna ljudi. O današnjemu utjecaju Karla Marxa i komunističkih ideja govori i činjenica da su Kinezi financirali izgradnju spomenika koji će o 200-toj godišnjici rođenja Karla Marxa ovih dana biti otkriven u Marxovom rodnom Trieru, uz najavljenu nazočnost predsjednika Europske komisije Jeana Claudea Junckera.
Marxa se s druge strane političkoga spektra označava kao zločinca. Najavljeno podizanje spomenika u Trieru neki izjednačavaju s podizanjem spomenika Hitleru. Pod komunizmom, tom drugom tragičnom kolektivističkom ideologijom XX stoljeća, stradali su nebrojeni milijuni nevinih, što nije bilo slučajno.
Formalno-pravno gledano, usporedba Marxa i Hitlera je pretjerana. Po svemu što znamo, Karl Marx, za razliku od Hitlera, nije mogao narediti ubojstva. Međutim, nasilje je utkano u samu srž njegove društvene teorije. Za sada ćemo zabilježiti tek da je Marx zagovarao otimanje ili točnije ukidanje privatnoga vlasništva iako će se kasnije lista spornih teza proširiti.
Najvažnije je zabilježiti da Marx komunističku ideologiju nije artikulirao s ciljem poboljšanja životnog standarda radnika. Objasnit ćemo zašto nije vjerovao da je u kapitalizmu to moguće. Uglavnom, zbog loše ekonomske teorije. Zbog toga je Marxov cilj bio revolucionarni prevrat odnosno promjena društvenog poretka radi konačnog oslobođenja pauperiziranog proletarijata. Lenjin je ispravno tumačio Marxa kada je tvrdio da je puka borba za prava i standard radnika ravna izdaji ako ne ide za uvođenjem socijalističke diktature proletarijata kroz revolucionarni prevrat koji će na kraju izroditi besklasno društvo, komunizam.
S obzirom da je izravno zagovarao revoluciju, dakle nasilje i otimanje, može se postaviti pitanje Marxove odgovornosti za napisanu riječ. U najmanju ruku se može postaviti pitanje znanstvene kakvoće njegovog «naučnog socijalizma» i «historijskog materijalizma» koje su režimski filozofi, sociolozi i ekonomisti desetljećima veličali toliko snažno, da jeka njihove apologetske misli odjekuje još i danas.
Jeka režimske apologetike malo se utišala nakon pada Berlinskoga zida čiju ćemo tridesetu godišnjicu proslaviti u studenom iduće godine. Međutim, to ne znači da Marxov rad ne sadrži neke atraktivne elemente koji privlače nove čitatelje i sljedbenike. Među njima će se sigurno naći i aktivisti i političari koji često podignu glas citirajući tri marksističke rečenice naučene s Wikipedije, kada neka ciklička kriza poput one iz 2008. uzdrma temelje modernog gospodarstva.
Sklonost kapitalizma cikličkim oscilacijama i akumulacija kapitala
Sklonost kapitalizma cikličkim krizama jedno je od glavnih Marxovih polazišta. Ideju je posudio od francuskog ekonomista Jeana Charlesa Sismondia koji je 1819. prvi ne samo uočio povremena velika kolebanja ukupne ekonomske aktivnosti nego ih i objasnio onime što će Marx kasnije nazvati krizama hiperprodukcije. Prema Sismondiu, konkurencija kapitalista i želja za širenjem i zaradom dovodi do instalacije prevelikih kapaciteta i prevelikih količina proizvodnje koje ne pronalaze svoju potražnju, osobito kada zbog nekog vanjskog razloga nastupi njeno kočenje. Tada počinje pad cijena proizvoda, a pad cijena znači pad radničkih nadnica i/ili rast nezaposlenosti, što produbljuje krizu.
Marx je razradio početno Sismondievo opažanje kroz takozvani opći zakon kapitalističke akumulacije. Smisao općeg zakona je objasniti da krize nisu povremene anomalije nego inherentna i trajna karakteristika kapitalizma. Opći zakon objašnjava «nužnost» da radnici u kapitalizmu ostanu ultra-siromašni, pauperizirani. Taj dio Marxove analize razrađen je u Kapitalu, čiji je prvi tom objavljen 1867. Ideji zakona kapitalističke akumulacije valja posvetiti odgovarajuću pažnju, jer je riječ o Marxovoj pogrešci koja u sebi sublimira mnoge manje važne pogreške i nejasnoće.
Marx je shvaćao da će akumulacija kapitala dovesti do većeg angažmana rada i rasta nadnica ako se tehnički omjer kapitala i rada angažiranog u proizvodnji ne mijenja. Iako je na tu mogućnost gledao s neskrivenim cinizmom, shvaćao je da postoje uvjeti u kojima se kapital i rad mogu razvijati ruku pod ruku, kako je pisao, u odnosu labave i ugodne zavisnosti. Znao je da se tako mogu stvoriti uvjeti u kojima će radnici proširiti svoja uživanja, ali nije propuštao istaknuti da će se time samo malo otpustiti zlatni lanac što ga je najamni radnik sam sebi iskovao u odnosu prikrivene eksploatacije. Radnik je naime kod Marxa uvijek potplaćen (eksploatiran). Kao jedinom stvaraocu vrijednosti, radniku prema Marxovoj teoriji pripada sav višak vrijednosti. čiji značajan dio kapitalist – taj beskorisni eksploatator - prisvaja u vidu povrata na kapital.
Glavne Marxove ekonomske pogreške
To je prva i temeljna Marxova ekonomska pogreška: apsolutna radna teorija vrijednosti i njeno povezivanje s idejom eksploatacije. Kod Marxa se i akumulirani kapital i tekući povrat na kapital vrijednosno prikazuju kao oteta naknada za rad. U njegovoj radnoj teoriji vrijednosti nema mjesta za poduzetništvo, inovacije i preuzimanje rizika. Tehnološki razvoj je prisutan (po tome je Marx napravio iskorak u odnosu na Smitha i Ricarda), ali Marxu on pada s neba. Tehnički napredak je depersonaliziran, nema svog aktera, nositelja; riječ je o apstraktnoj sili, depersonaliziranoj historijskoj logici akumulacije kapitala.
U stvarnosti, međutim, čak i ako prihvatimo Marxovu striktnu podjelu na dvije klase, radničku i kapitalističku ili buržujsku (što danas više ne funkcionira kao opis društvene zbilje), povrat na kapital nije otimanje, već naknada za udjel kapitala u stvaranju dodane vrijednosti što nastaje s obzirom na tri izvora. Prvo, kapitalu pripada naknada za odgođenu potrošnju (kapitalist akumulaciju uvijek može povući iz proizvodnje i preusmjeriti u neki vid potrošnje); drugo, pripada mu naknada za očekivanu inflaciju u dugom roku (radi se o naknadi radi očuvanja realne vrijednosti); i treće, ujedno i najvažnije, kapitalu pripada naknada za rizik (kapital uložen u proizvodnju je svakoga dana na bubnju). Marx nije shvaćao da bez premoštenja ove tri prepreke kroz dovoljno visoku nagradu za ulaganja ne bi bilo ni kapitala, ni modernog života i rada, i malobrojno bi se čovječanstvo i dalje sastojalo od raštrkanih plemena. Marxovu pogrešku u pogledu razumijevanja osnova formiranja kapitala i prisvajanja povrata treba tumačiti kao posljedicu neshvaćanja historijske prirode kapitala i realnih okolnosti u kojima nastaje ili se gubi.
Sljedeća velika Marxova ekonomska pogreška odnosi se na kombinaciju (točnog) predviđanja da logika kapitalizma dovodi do dugoročnog rasta produktivnosti rada zbog relativno sve većeg angažmana kapitala (strojeva) u odnosu na rad, i (dramatično netočnog) predviđanja da takav razvoj dovodi do stalnog pada udjela rada u dodanoj vrijednosti. Kako ova ideja još uvijek ima gorljive zagovornike (nedavno ju je oživio Piketty u knjizi indikativnog naziva – također Kapital), valja ju podrobnije predstaviti.
Marx je smatrao da kapitalizam dovodi do dugoročnog pada relativne potražnje za radom naspram kapitala, što dovodi do kontinuiranog rasta nezaposlenosti odnosno progresivne proizvodnje relativno suvišnog stanovništva (nekada se to nazivalo rezervna armija rada). Stalni višak ponude u odnosu na potražnju za radom, uz isto tako stalnu mogućnost da kapitalisti ekstrahiraju veći višak od zaposlenih kroz eksploataciju postojećih radnika (umjesto da zaposle nove radnike), s jedne će strane održavati pauperizirani proletarijat, a s druge strane podržati despociju i vlastoljublje kapitala. Marx nije mogao ni zamisliti suprotne ishode: da rast produktivnosti rada izravno, zbog akumulacije kapitala, i neizravno, zbog sve veće potražnje za znanjem i vještinama te napretka u organizaciji i institucijama, dovodi do istovremenog rasta broja stanovnika, zaposlenih, nadnica i životnog standarda. Marx nije mogao zamisliti otvaranje novih proizvodnji i radnih mjesta u radno intenzivnom uslužnom sektoru kao ni pojavu koju ekonomisti danas nazivaju Balassa-Samuelsonov učinak – rast nadnica i u sektorima bez tehnološkog napretka zbog rasta relativnih cijena zahvaljujući snažnom rastu produktivnosti u proizvodnjama zahvaćenim tehnološkim napretkom.
Zašto je Marx griješio
Prvi mogući razlog zašto je Marx počinio takve pogreške u razumijevanju kapitalističkog načina proizvodnje leži u ograničenim mogućnostima iskustvenog poimanja ondašnjega svijeta. Sredinom XIX stoljeća malo se putovalo. Nije bilo telekomunikacija, a o limitima praktički nepostojeće statistike i historiografije ne treba trošiti riječi. Na primjer, Marx se, dokazujući pauperizaciju proletarijata, u Kapitalu poslužio zapisom nekog sanitarca iz Manchestera koji je zabilježio prosječno trajanje života proletera od oko 17 i kapitalista od oko 38 godina. To je bilo dramatično pogrešno s obzirom da iz danas uređenih statistika i pouzdanih procjena koje se odnose i na to doba znamo da se očekivani životni vijek sredinom devetnaestog stoljeća u Engleskoj i Walesu kretao između 40 i 45 godina. Znači da je za ljude koji su preživjeli prvu godinu života vijek bio znatno dulji, s obzirom na tada još uvijek visok utjecaj mortaliteta dojenčadi. I znamo da je očekivano trajanje života već tada raslo, kao i realne nadnice, što je Marx propustio uočiti, ali mu to ne možemo uzeti za zlo jer su promjene bile spore.
Drugi vjerojatan razlog za pogreške leži u tome što je Marx vrlo rano u mladosti formirao svoje političke stavove i uvjerenja. Cjelokupna kasnija teorijska konstrukcija vjerojatno mu je poslužila kao potpora ranim stavovima koji su artikulirani u Manifestu komunističke partije – pamfletu kojega je kao tridesetogodišnjak napisao zajedno s prijateljem i sponzorom Friedrichom Engelsom i objavio pred 170 godina, 1848.
Politički i historijski kontekst Manifesta
Komunistički manifest, pamflet slavan po onoj prvoj rečenici da bauk komunizma kruži Europom, pisan je u vremenu velikih društvenih promjena i lomljenja feudalnog društvenog uređenja. Najveći dio kontinentalne Europe razvojno je kasnio za Nizozemskom i Francuskom. Marx je bio Nijemac i Manifest je pisan s konkretnim ciljem pokretanja socijalističke revolucije u Njemačkoj. Marx i Engels su procijenili da su se kapitalističke institucije u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj toliko učvrstile, da u tim zemljama nije moguće izazvati revoluciju. Međutim, Njemačka odnosno Prusija i Austrija činile su se s jedne strane dovoljno zaostale, a s druge dovoljno razvijene, da se u njima razvije socijalizam: «Komunisti obraćaju glavnu pozornost na Njemačku zato što Njemačka stoji neposredno pred građanskom revolucijom i zato što ona obavlja taj prevrat pod naprednijim uvjetima evropske civilizacije … dakle zato što njemačka građanska revolucija može biti samo neposredna predigra proleterske revolucije».1
Na margini vrijedi zabilježiti da je Marx zaostale Slavene smatrao smetnjom u realizaciji projekta. Naročito nije štedio Čehe i Hrvate, koje je uzeo na zub nakon ključne uloge Bana Jelačića i češke vojske u spašavanju Beča od potpadanja pod jedinstvenu Njemačku u doba pokušaja svrgavanja cara-kralja Ferdinanda u listopadu 1848. Marx nije mogao ni sanjati da će mnogo godina nakon smrti (umro je 1883. u Londonu) socijalistička revolucija uspjeti upravo u tim zaostalim područjima europske civilizacije.
Nasilje kao bit marksizma
Prema tome, kapitalizam je u Marxovom modelu svojevrsna Platonova špilja ili Matrix: zatvoreni i prijevarni sustav koji proizvodi iluzije (religiju, kulturu pa i poneku ugodu), iza kojih se skrivaju odnosi eksploatacije u materijalnoj proizvodnji i novčanoj razmjeni (bestidnoj trgovini kako su pisali u Manifestu). Smatrali su da je takav okvir moguće promijeniti samo nasiljem. U središtu marksističke koncepcije nasilja nalazi se klasni sukob radnika i kapitalista i otimanje vlasništva drugih u korist prvih.
Neki sociolozi i polit-ekonomisti smatraju Marxovu analizu klasa ključnim doprinosom u formiranju sociologije i političke ekonomije kao znanstvenih disciplina, ali taj se Marxov doprinos ne može odvojiti od političkog konteksta i cilja njegove analize. Krajnji cilj u komunizmu je naime zajedničko, društveno vlasništvo, a u prijelaznoj fazi socijalističke revolucije vlasništvo će biti pretvoreno u državno. Država kao glavni instrument prijelazne diktature proletarijata osigurat će maksimalan razvoj proizvodnih snaga prije dolaska komunizma, zapisano je u Manifestu.
Komunizam je utopija i motiv koji leži izvan kapitalističke matrice, a ta matrica se razbija proleterskom revolucijom u kojoj prema Marxovom programu ne strada samo kapitalistička klasa, već i svi oblici (malo)građanskog i tradicionalnog života. Marx i Engels su u Manifestu za sobom ostavili opako svjedočanstvo o tome zašto sav društveni inženjering i nasilje koje su komunistički režimi provodili u XX stoljeću nisu bili slučajni. Osim činjenice da je svaki individualizam prognan iz teorije pripadnošću pojedinca jednoj od dvije temeljne i sukobljene društvene klase, izrijekom su pisali o tome da komunizam ukida religiju i moral umjesto da im da bilo kakav novi oblik, jer kažu oni, komunizam proturječi cjelokupnom dotadašnjem povijesnom razvoju. Otvoreno su naveli da priznaju zločin ukidanja obitelji jer je došlo vrijeme za ukidanje roditeljskog izrabljivanja djece i za zamjenu kućnog odgoja društvenim radi ukidanja najprisnijih odnosa među ljudima. Treba li dodatno objašnjavati da je u ovakvim recima skriveno opako sjeme fizičkog nasilja?
Kako je nakon svega toga moguće da još i danas postoje ljudi koji u marksizmu vide tragove humanizma? Marksisti su uspjeli zavarati sebe i druge uz pomoć dva, recimo to tako, humanistička štikleca koja prikrivaju programirano ludilo revolucionarnog nasilja koje izbija sa stranica Manifesta. Prvi humanistički štiklec je komunistička utopija čiji je krajnji cilj po Marxu i Engelsu asocijacija u kojoj je slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet slobodnog razvoja za sve. Dobro zvuči, zar ne? Još jedna potvrda da je put u pakao popločen dobrim željama. Drugi štiklec je borba za bolji život radnika.
Međutim, povijest će vrlo brzo nakon Marxove smrti pokazati da su najveći proboji u pogledu kvalitete života radnika ostvareni u kapitalističkom okviru. Radnici su u socijalističkim diktaturama u XX stoljeću u pravilu bili slabije zaštićeni nego u njihovim kapitalističkim pandanima. Naravno, najveći napredak je postignut u demokratskim kapitalističkim zemljama, što također nije slučajno. Iako se u marksističkim krugovima često čuje kako se upravo revolucionarnoj snazi Marxova marksizma ima zahvaliti društveni pritisak koji je doveo do snaženja radničkih prava (logika glasi da su se vladajući kapitalisti uplašili revolucije pa su počeli popuštati radnicima), idejna podloga za borbu za radnička prava u okviru kapitalističkog sustava nastala je zahvaljujući reviziji temeljnih Marxovih postavki.
Jedan od najbližih suradnika Marxa i Engelsa, Eduard Bernstein, veoma je rano shvatio opasnost koju nosi marksistička konceptualizacija nasilja i Marxov historijski materijalizam. Kasnije član njemačke Socijaldemokratske partije, Bernstein se zalagao za borbu za radnička prava demokratskim sredstvima, čemu je navodno i sam Marx potkraj života postao sklon. Bernsteinov smjer je u marksističkoj literaturi poznat pod indikativnim nazivom revizionizam. Znači da se samo fundamentalnom revizijom temeljnih Marxovih i Engelsovih postavki mogla osigurati demokratska borba za prava radnika.
Što Marx znači danas
Nakon pada Berlinskoga zida i početka uspostave liberalnih demokracija i tržišnih gospodarstava u srednjoj i istočnoj Europi, socijalistički su ideolozi požurili pripisati svaku gospodarsku poteškoću tržišnom fundamentalizmu, turbo-kapitalizmu, privatizaciji, neoliberalizmu i takozvanom Washingtonskom konsenzusu. Međutim, raspad političkih i gospodarskih odnosa u okviru Istočnoga bloka (u našemu slučaju «začinjeno» dodatnim faktorom – raspadom Jugoslavije) te potpuna nefunkcionalnost i nepripremljenost naslijeđenih institucija, uzrokovali su inicijalnu tranzicijsku recesiju. Ubrzo, a najkasnije 1994./95., širom srednje i istočne Europe uslijedio je izlaz iz krize. Od sredine devedesetih godina XX stoljeća do danas zabilježen je gospodarski rast brži nego ikada u povijesti ovog dijela Europe. To se osobito odnosi na tri države na Baltiku te Slovačku, Poljsku i Rumunjsku i u nešto manjoj mjeri Bugarsku. Mađarska i Hrvatska su u tom razdoblju bile manje uspješne, dok se za Sloveniju i Češku i očekivalo da će rasti nešto sporije od ostatka grupe, s obzirom da su u tranziciju ušle kao relativno razvijene zemlje. U svakom slučaju, liberalne demokracije i tržišna gospodarstva, uz pomoć međunarodne, EU integracije, isporučili su očekivani razvojni rezultat.
Danas se postavlja pitanje je li to dovoljna razvojna paradigma za budućnost, ili budući razvoj treba zasnovati na nekim novim idejama, moguće i onima koje bi preradile neke stare? Sve više se govori o nejednakostima i potrebi za inkluzivnim rastom. Sindikati sve glasnije postavljaju pitanje zašto se u pogonima multinacionalnih tvrtki na istoku uz sličnu razinu produktivnosti ne ostvaruju plaće kao na zapadu Europe; ako imamo jedinstveno tržište, zašto nemamo jedinstveno tržište rada? Živimo u eri inovacija i tehnoloških promjena pa se, kao u Marxovo vrijeme, postavlja pitanje postoji li realna opasnost da rast omjera kapitala i rada, ovoga puta u obliku robotizacije, dovede do istiskivanja radnika? Nadalje, zašto je došlo do Brexita i što znače novi politički pokreti u okviru EU? Velike su političke razlike od Orbanove neliberalne demokracije preko klasične desnice Marine Le Pen u Francuskoj do novih pokreta koji pokrivaju spektar od krajnje ljevice (npr. Syriza u Grčkoj) do neartikulirane desnice poput Živog zida i Pokerta pet zvijezda u Italiji, ali svima je zajedničko traženje neke vrste odmaka od klasične paradigme liberalne demokracije, tržišnog gospodarstva i međunarodnog otvaranja, koja je prevladala nakon pada Berlinskoga zida.
Marx, odnosno marksizam, ne nudi nikakve odgovore na moderne izazove jer temeljne teorijske postavke marksizma ne korespondiraju s današnjom stvarnošću. Prije svega, ljudi se ne identificiraju kroz klase, osobito ne samo kroz dvije klase koje su postale porozne. Brojni kapitalisti rade, brojni radnici uživaju blagodati privatnoga vlasništva, a poduzetništvo (u Hrvatskoj je registrirano više od 100,000 poduzeća i 70-ak tisuća obrta) je veoma rašireno. Danas je i društvena mobilnost mnogo veća nego pred 170 godina (premda je daleko od poželjne). Uz to, identiteti i osjećaji društvene pripadnosti postali su jako kompleksni, što je izravna negacija Marxovog historijskog materijalizma.
Drugo, povezanost svijeta i međunarodna integracija uspostavili su lakoću kretanja ljudi kakvu Marx nije mogao ni sanjati. Stoga učinke mobilnosti nije ni uključio u svoje modele. Treće, skepsa prema moćima nacionalne države (i realna (ne)moć nacionalnih vlada da nameću neka politička rješenja) poprimila je razmjere kakve marksisti nisu mogli slutiti u doba kada se nacionalna država doimala kao svemoćan instrument. Četvrto, tehnološki napredak je iznjedrio neke nove oblike kapitala poput besplatnih internetskih platformi i društvenih mreža kakve se donedavno nisu mogle ni zamisliti. I dok jedni, na razini metafore, u tim slobodnim dobrima vide natruhe komunizma, realnije je reći da još uvijek nismo u stanju dokučiti što je zapravo posrijedi i kako će digitalizacija utjecati na ekonomske i političke institucije u XX stoljeću.
Marxa treba prepustiti povijesti, premda ne i zaboravu. Zaborav nije moguć u negativnom smislu, s obzirom na znanstvene pogreške u ekonomskoj analizi i ideologiju nasilja koju je promovirao. Neki će možda isticati da zaborav nije moguć ni u pozitivnom smislu, s obzirom na sociološku i polit-ekonomsku analizu klasa i suprotstavljenih interesa pripadnika različitih klasa u pogledu njihovih vlasničkih položaja. Po svemu sudeći, za prepuštanje povijesti ipak je još prerano. Predsjednik Europske komisije održat će govor pred Kineskim poklonom – spomenikom Marxu u Trieru – što govori o tome da ovaj svijet, a napose Europa, s tim čovjekom još uvijek ima neraščišćene račune.