Tvrdoglave činjenice

Oko nas su dvije Hrvatske. Digitalna i analogna. Kojoj želite pripadati?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

12.9.2019. u 15:02

AUTOR:

OBJAVLJENO:

12.9.2019. u 15:02

Vukovar, 280113.
475 ucenika Tehnicke skole Nikola Tesla iz vukovarskog naselja Borovo koji zbog losih uvjeta u privremenoj skoli u Radnickom domu na zahtjev Vijeca roditelja nisu dva tjedna pohadjali nastavu od danas se nalaze u novim i moderno opremljenim ucionicama Veleucilista Lavoslav Ruzicka u Vukovaru.Obnova skole Nikola Tesla traje vec tri godine za koje vrijeme su ucenici pohadjali nastavu u neuvjetnim prostorijama u starom Radnickom domu u vukovarskom naselju Borovo.Na fotografiji:Ucenici Tehnicke skole Nikola Tesla u informatickoj ucionici Veleucilista Lavoslav Ruzicka.
Foto: Vlado Kos / Cropix
Vlado Kos / CROPIX

Moderno je, pa možda i pomodno, stanje u Hrvatskoj danas opisivati koristeći sintagmu o dvije Hrvatske. Tako imamo lijevu i desnu Hrvatsku, urbanu i ruralnu, naprednu i nazadnu, liberalnu i konzervativnu, poduzetničku i uhljebničku, produktivnu i rentijersku... Svaka od tih klasifikacija u nekom kontekstu uistinu i opisuje razlike koje u hrvatskom društvu postoje, no problem je što je većina njih tek deskriptivna. Da, u našem društvu doista postoje ljudi lijevog i desnog ideološkog opredjeljenja. I uvijek će postojati. Kao što će uvijek postojati mentalitetske razlike između onih koji žive na selu i onih koji žive u gradu, kao što će, barem u zemlji koja ima geografska obilježja poput Hrvatske, uvijek postojati dio građana koji egzistenciju ostvaruju rentijerskim djelatnostima... Utoliko, to su tek snimke trenutnog stanja, stanja koje je možda posljedica djelovanja historijskih faktora, ali koje nam ništa ne govore o budućnosti, o tome kako bi Hrvatska trebala izgledati i kojom bi putanjom trebala krenuti u cilju ostvarenja društvenog prosperiteta. Pa ipak, postoji jedna binarna stratifikacija koja nam poprilično dobro indicira probleme u sadašnjosti, kao i moguća rješenja za njih. Postoje li, dakle, analogna i digitalna Hrvatska? Ta podjela nema teritorijalne, ni staleške, ni društveno-statusne obrise, ali na određeni način simbolizira sve ostale podjele koje u hrvatskom društvu postoje. Mjerljivi numerički kriterij na temelju kojeg se može prepoznati postojanje digitalne i analogne Hrvatske zove se Indeks digitalnog gospodarstva i društva (DESI), a svake godine za sve države članice Europske unije objavljuje ga Europska unija. Digitalizacija, zbirni naziv za implementaciju digitalnih tehnologija i usluga u svim sferama života, jedan je od “policy” prioriteta Europske unije, u toj mjeri da je u novom sazivu Europske komisije raspoređen u vlastiti potpredsjednički resor. DESI indeks stvoren je kako bi se na strukturirani način taj proces mogao pratiti.

Važnost digitalizacije u agendi hrvatske Vlade demonstrirana je izdvajanjem te djelatnosti u vlastiti Središnji državni ured, čime je njezina nacionalna važnost izjednačena sa sportom (sic!). Koliko je to imalo rezultata može se iščitati iz pozicije Hrvatske u DESI indeksu koja je ove godine ista kao i 2017. - 20. mjesto. Ta pozicija zapravo nije loša, znatno je viša od pozicije koju Hrvatska zauzima po većini ekonomskih kriterija, a lošije od Hrvatske su i neke znatno veće i razvijenije države, poput Italije, Poljske, Mađarske. U tom periodu naš nacionalni skor porastao je za 14,5 posto, što je također dobro, iako ista pozicija na ljestvici pokazuje da je taj rast bio više-manje prosječan. Ipak, puni kontekst DESI indeksa može se spoznati tek analizom njegovih sastavnica. DESI je kompozitni indeks, podijeljen u pet poglavlja, od kojih svako čine pojedinačni brojčani indikatori. Ta poglavlja su: povezivost, ljudski kapital, upotreba internetskih usluga, integracija digitalne tehnologije i digitalne javne usluge. Kad se DESI skor Hrvatske dekomponira samo po tim poglavljima, slika je potpunija. Po ljudskom kapitalu Hrvatska je trinaesta u Europi, po upotrebi internetskih usluga petnaesta, a po integraciji digitalne tehnologije osamnaesta. No, što to vrijedi kad smo u digitalnim javnim uslugama dvadeset i drugi, a po povezivosti predzadnji u Uniji, dvadeset i sedmi. Već tu je vidljiva ozbiljna diskrepancija, no tek analiza pojedinačnih indikatora otkriva njezine prave razmjere. Po nekima od njih Hrvatska je sam vrh Europe: Hrvati su osmi u Europi po relativnom udjelu osoba s diplomom iz područja informatičko-telekomunikacijskih tehnologija. Drugi su po konzumaciji vijesti s interneta, četvrti su po korištenju videopoziva, šesti po konzumaciji glazbe, videozapisa i igara, četvrti po učestalosti prodaje na internetu, jedanaesti po sudjelovanju u savjetovanjima i glasovanju putem interneta. Po prometu ostvarenom u e-trgovini samo je deset država Unije ispred Hrvatske, u njih samo devet više se koriste “cloud” usluge, hrvatska mala i srednja poduzeća su trinaesta po prodaji na internetu, a četrnaesta u poretku prekogranične prodaje na internetu.

Ukratko, hrvatski građani i poduzeća iznimno su napredni u korištenju digitalnih servisa tamo gdje su im dostupni. Privatna inicijativa je funkcionalna. No, često usluge i servisi nisu dostupni. I to tamo gdje je potreban angažman kolektiva, odnosno države. Zbog slabih ulaganja u infrastrukturu po indikatorima potražnje i pokrivenosti brzim i ultrabrzim internetom smo dvadeset i šesti. Zbog nedostatka organizirane edukacije imamo golem broj građana koji nikad nisu koristili internet. Zbog sporosti u digitalizaciji javnih servisa (osim zdravstva) de facto smo na dnu Europe. Po kvaliteti digitalnih javnih usluga za poduzeća drugi smo najgori u Uniji, po kompletnosti usluga koje su dostupne online doslovno najgori. I eto onda te točke razdvajanja digitalne i analogne Hrvatske. Na jednoj strani digitalna većina, građani i pravni entiteti otvoreni tome da prihvate društvene i tehnološke promjene, sposobni da u tom kontekstu na području Europe konkuriraju u težinskoj kategoriji koja znatno nadmašuje njihovu brojnost, veličinu i ekonomsku moć njihove zemlje. S druge strane, analogna manjina nesklona promjenama, posvećena statusu quo i pomirena da trajno zauzima poziciju malog, perifernog i suštinski irelevantnog igrača. Svatko bi se trebao zapitati kojoj od njih želi pripadati...