Osvrt na štrajk

Nije li čudno da oni koji su imali priliku ići u njemačke škole pričaju da je tamo lakše?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.11.2019. u 9:28

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.11.2019. u 9:28

Split, 201119.
Strajk nastavnika.
Ucitelji i nastavnici trube i prosvjeduju u Splitu u ulici Domovinskog rata u akciji Potrubi za obrazovanje.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Basic / CROPIX

Ilustracija, štrajk nastavnika

Već neko vrijeme pratim kako ekonomisti pokušavaju ignorirati novu knjigu dobitnika Nobelove nagrade Roberta J. Shillera koji je ponudio drugačiji i, rekao bih, hrabriji pristup razmišljanju o upravljanju ekonomskim promjenama. Knjiga “Narrative Economics: How Stories Go Viral and Drive Major Economic Events” odmah je, naravno, privukla pažnju. Ipak su njegove dosadašnje knjige bile veliki, provokativni bestselleri koji su ostavili veliki trag na suvremenu ekonomsku misao.

Ako ste, recimo, prije čitali “Animal Spirits” ili “Phishing for Phools”, koje je napisao u autorskom partnerstvu s Georgeom A. Akerlofom, mogli ste se jako dobro intelektualno zabaviti s novom vizijom keynesijanizma u javnom sektoru koji bi, zahvaljujući bihevioralnoj prosvijećenosti, trebao rješavati brojne probleme koje je u stanju proizvesti animal spirit Homo sapiensa.

Problemi (društvene, političke i ekonomske malformacije) ćudljive su prirode, što nije nimalo čudno jer proizlaze iz čudnovatih kombinacija gubitka povjerenja, strahova, nepravde, pretjeranog optimizma, ushita... S obzirom na to da je Shiller misaono rastao iz krugova čikaške ekonomske misli, bila je to ozbiljna provokacija. Ipak, veći dio ekonomske znanosti vrlo je dobro prihvatio moderni bihevioralni pristup. Bio je pravi trenutak za knjigu. Nakon posljednje velike ekonomske krize svi su tražili novi, pametniji način njihove prevencije. “Animal Spirit” knjiga je koja daje nadu da uz bolje poznavanje ljudske psihologije lideri današnjice mogu spriječiti stampedo u opasna, nekontrolirana stanja.

Iako je meni osobno “Narrative Economics” logični nastavak takvog razmišljanja, čini se da su “ozbiljni ekonomisti” posustali u praćenju Shillerova toka misli. Otišao im je predaleko. Morali bi napustiti svoje excel tablice i uobičajene algoritme kroz koje pokušavaju sagledati nešto što je možda u svojoj suštini vrlo iracionalno, a za upravljanje promjenama treba osmisliti sasvim drugačiji instrumentarij. Puno bi se minulog rada morali odreći.

Kad su anketirali grupu vrlo ozbiljnih ekonomista o novoj Shillerovoj knjizi, većina se odbijala izjasniti. Neki su vrlo jednostavno odgovorili kako se ne znaju referirati o “Narrative Economics” jer se time ne bave te da oni lijepo ostaju kod svojih razmišljanja, istraživanja, izračuna...

Problem je u tome što je očigledno da je Shiller potpuno u pravu. Gledajući kovitlac promjena u političkom, socijalnom i ekonomskom sustavu, jasno je kako upravljanje društvima više ne može biti business as usual.

Već i sam naslov knjige “Narrative Economics” otklanja dileme o čemu Shiller u njoj piše. To su popularne priče koje postaju viralne i predodređuju suvremene poslovne i šire ekonomske tijekove. Utječu na rast cijena dionica ili nekretnina, odluke o investiranju, optimizam potrošača, odluke o razini štednje... To su često priče upitne faktografije, ali neumoljivo moćne kad se počnu širiti na razne načine: preko društvenih mreža, od usta do usta, kroz masovne medije... Zanimljivo je kako se s vremenom priče transformiraju. Jedna od najboljih priča je ona o bitcoinu. Fenomen puno puta opisan u masovnoj psihologiji nešto je što je u potpunosti izmaklo suvremenim policymakerima, i to do te razine da su se u nekom trenutku u stanju potpune zatečenosti počeli pribojavati gubitka monetarne suverenosti pred potpuno nepredvidivom kriptovalutom. Bitcoinmanija poprimila je tolike razmjere da je u jednom trenutku postala i ideja za potencijalno dobar biznis inače “konzervativnih bankara” koji u pravilu prestaju biti zdravo skeptični svaki put kad se miris zarade počne širiti zrakom. Taj tren počinju se ponašati kao psi koji njuše kuje koje se tjeraju, koliko god se trude racionalno pojasniti zašto je pametno to što namjeravaju napraviti.

Ova Shillerova knjiga čini mi se najvažnijom dosad jer je ponudila novi okvir za razmišljanje o upravljanju promjenama u ekonomiji, u svim važnim pitanjima za državu. Zapravo, više pionirski prijedlog u kojem se okvir upravljanja naslućuje, nego konkretni okvir. Ali dobro. Bar nešto.

Možda će zvučati neobično, ali najviše mi se Shiller vraćao dok sam slušao vijesti o tijeku štrajka naših učitelja i profesora.

Vozim se tako gradom sa sastanka na sastanak, pada dosadna kiša, a male grupe oduševljenih štrajkaša stoje uz prometnija raskrižja, skakuću i traže da ih podržimo trubljenjem u njihovu zahtjevu za većim plaćama. Bilo mi ih je malo žao što nitko ne trubi, pa sam malo stisnuo centralno mjesto na volanu čisto u znak suosjećanja zbog baš dosadne kiše i pomislio: Tko i kako ovo može riješiti? I Shiller mi je prvi pao na pamet jer dosadašnja “zdrava logika”, bojim se, tu nema šanse pomoći.

Lako je racionalno razmišljati o onome što treba promijeniti u hrvatskom školstvu. Prvo ga treba povezati s tržištem rada i zanimanjima budućnosti. Naši su fakulteti još uvijek skloni proizvoditi kadar koji može samo završiti na Zavodu za zapošljavanje ili se spasiti od nezaposlenosti kroz poprilično razvijeni sustav uhljebljivanja. Način financiranja naših fakulteta i određivanje upisnih kvota hitno treba mijenjati. Prema podacima Eurostata, u odnosu na druge imamo jako mali broj sati podučavanja koji djeca dobivaju tijekom školske godine, a jako velik broj zaposlenih po učeniku. Hitno trebamo naći način da smanjimo broj nepotrebnog gradiva te djeci i povećamo sate kvalitetnog (!) podučavanja. Djeca dođu umorna iz škole, a nakon škole satima rade kako bi sama pohvatala ono što nisu dobila kroz školovanje. Je li nekome čudno da oni koji su imali priliku ići u njemačke škole pričaju da je tamo lakše, a Nijemci imaju uspješniji školski sustav dobro uvezan s robusnom njemačkom ekonomijom? Je li to možda zbog toga što mladi Nijemci dobiju više kvalitetne poduke u školi, a kod kuće se više odmaraju?

No, kad bismo to samo tako rekli prosvjetarima, oni bi se jako naljutili. Nije cilj ljudima reći da ne rade dobro svoj posao. Uostalom, nisu oni krivi za to što je sustav predodredio način na koji moraju raditi. Plenković, nije mu lako, mora tri puta pročitati Shillera pa smisliti koji gumb treba stisnuti za pristup osjećajima učitelja i profesora kako bi zajedno krenuli u reformu školstva. Vjerujem da je većina učitelja i profesora jako želi. To je puno važnije društveno pitanje od koeficijenata na kojima su zapeli pregovori.

Već sam napisao kako mislim da je pametnije krenuti u pregovore sa sindikatima o novim koeficijentima jer ovi postojeći očigledno nisu dobri. To mi se sada čak čini preduvjetom za promjene. Gomilanje frustracije nema više smisla.

Novac se može naći u potpuno bespotrebnim županijama