Mario Draghi, guverner Europske centralne banke na odlasku, možda je krajem ovog tjedna osigurao mjesto u financijskoj povijesti kao čovjek koji tvrdoglavo ne odustaje od višegodišnjeg eksperimenta bez obzira na to što eksperimentiranje uopće nije dalo rezultate zbog kojih je pokrenuto. A opasnost da je takva monetarna politika put bez povratka trajanjem eksperimentiranja raste. S obzirom na to da se radi o eksperimentu, zapravo ne znamo je li već prijeđena kritična točka s koje se europski financijski sustav mogao vratiti u normalu.
To što je Europska centralna banka pod utjecajem Marija Draghija i ostalih predstavnika zemalja s lošijim stanjem ekonomije donijela novi set kontroverznih poticajnih mjera nije nikakvo iznenađenje jer je u većem dijelu mainstream medija stvoren dojam da je politika niskih ili negativnih kamatnih stopa kombinirana s programom otkupa vrijednosnica nešto logično i sasvim uobičajeno. Međutim, radi se o mjerama koje su lansirane prvo u Japanu, potom u Sjedinjenim Državama, a nakon toga i u Europi kao izvanredni odgovor na financijsku krizu. To su izvanredne mjere za izvanredne situacije. Sjedinjene Države pokušale su napustiti izvanredni monetarni režim i dijelom su u tome uspjele, a Japan definitivno nije.
Guranje kamata u negativni teritorij kombinirano s quantitative easingom trebalo je biti nešto poput davanja adrenalina bolesniku kojem je prijetio kolaps osnovnih životnih funkcija. Davanje adrenalina bolesniku u razdoblju duljem od desetljeća nipošto se ne čini mudrom terapijom, pogotovo jer se radi o vrlo posebnoj vrsti “adrenalina” - onoj koja izaziva ovisnost. Draghijev “adrenalin” trebali bi zvati “adrenalin-morfijem”. Glavni rezultati ekstremno niskih kamata centralnih banaka i quantitative easinga u svim velikim ekonomijama koje su eksperimentirale s takvom monetarnom politikom bilo je stvaranje vrlo velikog broja junkieja ovisnih o monetarnim poticajima, što se najbolje vidjelo kroz rast tzv. zombi ekonomije, i povećanje nejednakosti. Inflacija i robusni rast kao temeljni ciljevi niskih negativnih kamata nisu postignuti, a rast nejednakosti rasplamsao je opasne populizme svih predznaka.
Stoga je vrlo zabrinjavajuće što bi moglo uslijediti. Pogotovo jer su se centralni bankari ponašali kao alkoholizirani topnici koji su u zanosu ispalili sve granate koje su našli u skladištu.
Mario Draghi je eurozonu ostavio s kamatom centralne banke od - 0,50 posto i novim programom otkupa obveznica u iznosu od 20 milijardi eura mjesečno te je sada nepoznanica čime će se europska ekonomija i njezin financijski sustav braniti u slučaju nove recesije jer je monetarna politika potrošila čak i nekonvencionalni dio arsenala.
Očigledno je da se s daljnjim rezanjem kamata i povećanjem otkupa vrijednosnica teško može nastaviti jer su tržišta već toliko mutirala da se situacija može nazvati, blago rečeno, abnormalnom. Nabrojat ćemo nekoliko primjera.
Banke su već prisiljene penalizirati štediše negativnim kamatama. Sve više pojedinaca i kompanija pretvara depozite u cash. Gotovo trećina europskog obvezničkog tržišta nalazi se u sferi negativnih prinosa. Svi bolji izdavatelji među državama i korporacijama mogu računati na negativne prinose čak i na ročnostima duljima od petogodišnjih. Države i kompanije kojima je investicijski rejting na granici smeća također uživaju u vrlo povoljnim uvjetima financiranja - na obveznice plaćaju prinose ispod 2 posto. Pitanje je vremena kad će netko postaviti zdravorazumsko pitanje je li maloumno posuđivati novac nekome čiji je rejting na granici smeća, tj. preuzimati ogromni rizik, a naplaćivati skromnu kamatu ispod 2 posto. I zašto bi uopće investitor preuzimao izuzetan rizik za mizernu zaradu na prinosima u uvjetima niske inflacije?
Posebna bizarnost mutiranih financijskih tržišta jest pojava hipotekarnih kredita s negativnom kamatom. Ako netko još može progutati priču kako je svijet financija koji penalizira štediše iz nekog razloga održiv, vjerojatno će povjerovati kako je i logično da banke plasiraju kredite na kojima gube novac dok dužnici zarađuju. Međutim, to je koncept za koji čak nije primjereno reći da je kratkovidan ili naivan, već ga jednostavno treba okarakterizirati neodrživo blesavim.
U pozadini problema čudnovatog svijeta Marija Draghija s negativnim kamatama i quantitative easingom jednostavno je filozofsko pitanje: koliko dugo će vlasnici novca pristajati na igru u kojoj posuđuju da bi gubili? Ako malo razmišljate o ovom pitanju mogli biste lako doći do zaključka kako je vrlo očigledno da se Draghijev cilj dizanja inflacije neće realizirati, ali bi u jednom trenutku moglo doći do zamrzavanja financijskih tokova, teške paralize kreditnog sustava, kao i urušavanja cjelokupnog obvezničkog tržišta.
Ne treba biti preambiciozan u detaljiziranju prognoza. Budućnost je vrlo teško predvidjeti. Ipak, već sada se vidi da će liječenje Europe od ovisnosti o Draghijevoj eksperimentalnoj politici biti šokantno. Kad padne zadnja maska umišljene moći monetarne politike - koja zapravo služi povlađivanju premijerima i predsjednicima koji nisu u stanju restrukturirati nacionalne ekonomije - počet će se razgovarati o baš svemu; što je uopće valuta, treba li održati euro, je li bolje vratiti zlatni standard ili prijeći na neku unaprijeđenu verziju kriptovaluta temeljenih na block chainu, kako i kada organizirati veliku globalnu konferenciju na kojoj će se pregovarati otpisi dijela nacionalnih dugova Italije, Francuske, Grčke…, hoće li centralne banke isplaćivati novac direktno građanima ili financirati plaće u javnom sektoru… Nakon Draghija sve to prestaje biti ekstravagantna ideja.
Marija Draghija su u medijima počeli nazivati hrabrim čovjekom, pa i vizionarom, kad je na jednoj presici izjavio da će po pitanju mjera monetarne politike učiniti “što god je potrebno”. Sada, kad odlazi, to “što god je potrebno” najednom se u statementu ECB-ja pretvorilo u “koliko god je potrebno”. Drugim riječima; politika “what ever it takes” jest transformacijom u “as long as necessary” postala upriličenje iščekivanja Godota. Podsjetimo da je slavna drama Samuela Becketta podnaslovljena kao “Tragikomedija u dva čina”.
Gospođa Lagarde, koja uskoro preuzima funkciju Marija Draghija, dolazi na kraju prvog čina. Novi austrijski guverner nada se da drugog čina Draghijeva monetarnog dramoleta neće biti. Lagarde može početi sasvim drugačiju predstavu, ali ne treba zaboraviti da dolazi iz Francuske.