Analiza

Neto štednja snažno raste, a kamatni rizik kredita je manji nego prije 10 godina

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.6.2019. u 11:33

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.6.2019. u 11:33

Woman inserts a coin into a piggy bank, toned image
Getty Images/iStockphoto

Za štednju i ulaganja vrijedi jedno bitno pravilo - ne staviti sva jaja u istu košaru

Mnoge je iznenadila prošlotjedna objava o rastu BDP-a u prvom tromjesečju ove godine za 3,9 posto na godišnjoj razini. Najveći doprinos rastu došao je od osobne potrošnje i investicija, a takav relativno visok gospodarski rast rezultirao je brojnim komentarima kako isti neodoljivo podsjeća na ciklus ekspanzije koji smo imali prije krize.

S obzirom na to da znamo kako je prošli ciklus rasta završio neslavnom šestogodišnjom recesijom, pogledajmo koliko trenutačna struktura gospodarskog rasta zbilja ima sličnosti s onom pretkriznom.

Investicije

Naime, poznato je kako će tek ove godine hrvatski BDP dosegnuti razinu na kojoj je bio prije deset godina. Ipak, ako ostavimo (zasad) na stranu tu poraznu činjenicu i razloge koji su do nje doveli, pogledajmo dokaze koji kazuju kako se današnja struktura hrvatskoga gospodarstva značajno razlikuje od one koju smo imali prije 2008. godine.

Krenimo od investicija: unatoč rastu u posljednjih nekoliko godina, krajem prošle godine bruto investicije u fiksni kapital i dalje su bile na 19,5 posto nižoj razini nego što su bile pretkrizne 2008. (slika 1.). I dok su u 2008. činile vrlo visokih 26,7 posto BDP-a, prošle su godine imale udio od 21,7 posto odnosno bile su za pet postotnih bodova BDP-a manje nego 2008. godine.

 

Osim činjenice da su investicije danas za 19 milijardi kuna (u realnim terminima) manje nego 2008., važno je znati i da se dio privatnih te gotovo četiri petine javnih investicija danas financira iz fondova EU, a ne skupim zaduživanjem kao prije. Sve to nam govori kako teza o ponovnom stvaranju i rastu gospodarstva na “balonu investicija” naprosto ne stoji.  (Slika 1.)

Što se tiče osobne potrošnje, na slici 1. također vidimo kako je potrošnja kućanstava krajem prošle godine - unatoč rastu posljednjih godina - i dalje na 3,8 posto nižoj razini nego što je bila 2008.! Dakle, iako često možemo čuti kako se i današnji rast BDP-a temelji na rastu potrošnje (stavljajući to u negativan kontekst), činjenica je da potrošnja kućanstava danas ima niži udio u BDP-u nego prije.

U prvom tromjesečju ove godine potrošnja kućanstava porasla je za 4,4 posto i mnogi su zaključili kako je to rezultat “otpuštanja kočnica” i prekomjernog zaduživanja građana. No, ni ta teza ne stoji: u tekstu objavljenom nekoliko dana prije službene procjene DZS-a o kretanju BDP-a u prvom kvartalu ove godine (u kojem sam najavio kako je vrlo vjerojatno došlo do ubrzanja rasta BDP-a te da će to mnoge iznenaditi) prezentirao sam podatke kako je potrošnja kućanstava prvenstveno rezultat rasta realnih neto plaća (koje rastu stopama od oko tri posto) te rasta zaposlenosti (koja raste oko dva posto).

Na slici 2. prikazana je fundamentalna razlika između gospodarskog rasta koji imamo posljednje četiri godine u usporedbi s prijašnjim: gospodarski rast u prošlom je ciklusu bio zasnovan na snažnoj kreditnoj ekspanziji (krediti kućanstava od početka 2004. do kraja 2008. porasli su s iznosa od 55 milijardi kuna na gotovo 130 milijardi kuna), a toga danas ne da nema, nego ukupna zaduženost dulje vrijeme blago pada ili stagnira (tek odnedavno krediti kućanstvima blago rastu), dok štednja nastavlja rasti.

 

Neto štednja

Razliku je najlakše vidjeti ako promatramo neto štednju kućanstava (štednju umanjenu za kredite). U razdoblju od 2004. do 2008. krediti kućanstvima rasli su brže od štednje u bankama te se tako neto štednja gotovo sasvim istopila. U ovom ciklusu rasta situacija je potpuno suprotna te neto štednja snažno raste, a i valutni i kamatni rizik podignutih kredita danas je manji nego prije deset godina (polovica kredita danas je u kunama, nema više kredita u švicarskim francima, sve je više kredita s fiksnom kamatnom stopom itd.). (Slika 2.)

Zapravo se cijelo hrvatsko gospodarstvo danas razdužuje (ne samo kućanstva), o čemu smo također više puta pisali. Primjerice, bruto inozemni dug, koji uključuje sve sektore u RH (državu, financijske institucije te realni sektor), krajem 2000. iznosio je deset milijardi eura, da bi do kraja 2008. porastao na više od 40 milijardi eura. Dakle, zadužili smo se za više od 30 milijardi eura u samo osam godina, što znači da je glavno gorivo prošle faze gospodarskog rasta bilo - inozemno zaduživanje.

Inozemni je dug u recesiji nastavio s rastom, no kada je BDP počeo novi ciklus rasta 2015., inozemni je dug ovaj put počeo - padati. I to vrlo snažno, tako da je pao s gotovo 107 posto BDP-a, koliko je bruto inozemni dug iznosio krajem 2014., na današnjih oko 76 posto BDP-a. Dakle, ovo je situacija suprotna onoj u prijašnjoj fazi gospodarskog rasta: ne samo da ovaj put nema rasta inozemnog zaduživanja, nego pune četiri godine svjedočimo snažnom razduživanju hrvatske ekonomije.

Takvo razduživanje moguće je samo ako ostvarujemo višak u transakcijama s inozemstvom. I upravo se to događa: ponajviše zahvaljujući većem rastu izvoza roba i usluga od uvoza roba i usluga (pri čemu je doprinos izvoza roba, suprotno uvriježenom mišljenju, bio veći od izvoza usluga odnosno turizma), tekući račun platne bilance iz prijašnjih velikih deficita (koji su dosezali nevjerojatnih devet posto BDP-a) prešao je posljednjih godina u - suficit.

Pojednostavljeno, dok smo u razdoblju prije krize (te nekoliko sljedećih godina) živjeli iznad realnih mogućnosti i trošili tuđi kapital, danas živimo ispod mogućnosti te ostvarujemo višak u transakcijama s inozemstvom.

Dvojni suficit

Tome se pridružila i država pa danas umjesto proračunskih manjkova koje smo imali čak i na vrhuncu prošloga gospodarskog ciklusa, posljednje dvije godine bilježi se - višak u proračunu opće države. Tako smo iz dvojnog deficita prešli u dvojni suficit. (Slika 3.)

 

Naravno, ne treba zaboraviti kako je danas javni dug na znatno višoj razini nego što je bio prije krize, kako je porezno opterećenje odnosno državni zagriz u BDP-u danas veći nego prije, kako i dalje imamo strukturne probleme poput neefikasnog pravosuđa, državnih poduzeća, javne uprave i drugih stvari (od mirovinskog do zdravstvenog sustava) zbog kojih je Hrvatskoj gotovo nemoguće ostvarivati visoke stope gospodarskog rasta (one veće od pet posto godišnje) kao što to mogu neki naši konkurenti, a koje bismo i mi mogli s obzirom na stupanj razvoja, nisku bazu i okruženje u kojem se nalazimo.

Prostor za napredak je golem i vladajuću administraciju treba pritiskati da konačno krene s ozbiljnijim reformama. No, to ne mijenja činjenicu kako je današnji gospodarski rast na fundamentalno različitim osnovama, tj. zdravijim temeljima u odnosu na strukturu rasta koju smo imali do 2008. godine. Inzistiranje na (pogrešnim) interpretacijama kako to nije tako može nas samo odvesti na krivi put.