Nakon što je sredinom ovog tjedna Svjetska zdravstvena organizacija proglasila Covid-19 pandemijom, većini je postalo jasno da je opasnost puno veća nego što se činilo dok smo izdaleka mirno promatrali nadljudske napore Kineza da ‘zarobe’ koronavirus u gradu od jedanaest milijuna stanovnika. Prijetnja opasnog širenja koronavirusa ima dva aspekta:
Prvi je, naravno, zdravstveni. Još ne znamo koliko je opasan, hoće li ostati cijelo vrijeme prisutan te dugoročno troškovno devastirati zdravstvene sustave do razine promjene kriterija u procjeni ‘isplativosti’ liječenja.
Drugo, već sad je jasno da će ekonomske i socijalne posljedice širenja zaraze koronavirusom biti dramatične, ali u Hrvatskoj čak niti najviše pozicionirani javni dužnosnici još nisu osvijestili dubinu problema. Tome će biti posvećena ova analiza. Mi u Hrvatskoj smo kao zrakoplov koji spiralno pada dok pilot govori putnicima kako je sve pod kontrolom.
Tko zna, moguće je da će prelazak virusa sa životinje kao domaćina na čovjeka, značajno promijeniti način života kakav poznajemo zadnjih pedeset, pa i više godina. Možda više ništa zbog ovoga virusa neće biti isto kao prije. Ne znamo, primjerice, hoće li nam se djeca ubuduće školovati virtualno, jesu li velika sportska natjecanja poput Lige prvaka i NBA-a stvar prošlosti, te hoće li stariji od šezdeset i svi boležljivi biti izdvojeni u posebne ‘otoke sigurnosti’, ali ono što vlade trenutačno poduzimaju protiv koronavirusa govore da dugoročno ništa nije isključeno. Ovo je vjerojatno najcrnji scenarij. Nadajmo se najboljem.
Iz današnje perspektive poprilično zbunjuju gorljivi ispadi vrhunskih znanstvenika i intelektualaca koji su se u prvim danima proboja koronavirusa u Europu zgražali zbog toga što mediji tobože šire paniku. Možda su ti znanstvenici i intelektualci na nekoj višoj razini shvaćanja statistike, ali, s obzirom na to da je temeljna statistika dio redovnih kurikuluma, nije teško vidjeti kako je smrtnost u Kini (umrli prema broju oboljelih) došla blizu četiri posto, a u Italiji se trenutačno penje iznad osam posto. Argument kako je ‘gripa opasnija’ jer se protiv nje cijepimo, zapravo je antiargument jer još nema cjepiva protiv koronavirusa. Što netko tko je obolio od koronavirusa i završio na intenzivnoj njezi dobiva od statistike koja govori da je Covid-19 ‘bolji’ od gripe jer bi gripa bila strašnija da se ne cijepimo? Lijepo se instinktivno boriti protiv panike, ali gdje je tu granica zdravog razuma? Pogotovo ako vodimo računa o dva faktora: a) rizik najtežih ishoda kod starih i svih onih s nekom trajnom bolešću (tlak, dijabetes, krvožilni problemi) ekstremno je visok i b) oboljele se odmah izolira, hospitalizira, motri te u velikom broju slučajeva liječi vrlo skupim lijekovima, što nikako nije slučaj kod gripe. Uostalom, zar bi zdravstveni sustavi poduzimali tako radikalne mjere da najodgovorniji ne misle kako je rizik koronavirusa ekstreman?
S obzirom na to kako su neki od najboljih hrvatskih umova u više navrata poručivali kako ne trebamo posebno brinuti, odgovorit ćemo na prethodno pitanje kako ne bi bilo dileme: logično je biti zabrinut, jer zapravo ne znamo s čime imamo posla te je puno bolje reagirati paranoidno nego ignorantski. Napadi na one koji ‘izazivaju paniku’ dobro je staro traženje žrtvenog jarca, premda se i među tim intelektualno superiornijima i logičnijim napadačima vjerojatno našlo onih koji su u ovaj četvrtak i petak bjesomučno praznili police dućana.
U priči s koronavirusom treba biti posebno zabrinut za Hrvatsku, i to u oba ključna aspekta – i zdravstvenom i ekonomskom.
Što se tiče zdravstvenog aspekta, treba biti skeptičan prema stavu da je naš sustav pokazao natprosječnu razinu učinkovitosti sprečavanja širenja Covida-19. Imamo relativno mali broj slučajeva, ali ne treba zaboraviti da smo mala zemlja u kojoj je broj putovanja izvan turističke sezone puno manji nego u drugim naprednijim europskim sredinama. Lako se bilo iz daljine čuditi Kinezima kako im se neki čudni virus otrgnuo kontroli. Pokazalo se da su ga Kinezi zapravo dobro kontrolirali. Sada se svijet, uključivši i nas, podsmjehuje ‘nesposobnim’ i ‘neorganiziranim’ Talijanima. Činimo to, a da zapravo naš sustav nije testiran na isti način na koji je talijanski. Ne trebamo zaboraviti kako se u pozadini samopouzdanja vrlo često krije opasna arogancija. Ovo zadnje puno više vrijedi za hrvatsku opću populaciju nego za domaću zdravstvenu struku. Što je možda čak i opasnije kad su u pitanju pandemije.
Najviše nas ipak trebaju brinuti ekonomske opasnosti koje vrebaju na Hrvatsku, pogotovo zbog toga što je očigledno da vlasti nisu dovoljno zabrinute, a objektivno i nemaju ni novac ni mehanizme kojima bi osigurali adekvatnu reakciju.
Međunarodni ekonomski kontekst je zastrašujuć.
Ovog tjedna svjetske burze dramatično su tonule više puta. U četvrtak je američki S&P 500 pao bolnih 9,5 posto. Ukupno su američke dionice imale najgori dan od 1987. godine. Isti dan europski Stoxx 600 Indeks palo je još bolnijih 10,5 posto. Tržišta nisu pozitivno reagirala niti na ranije hitne mjere američkih Federalnih rezervi (veliko rezanje kamata), niti novije Europske centralne banke (otkup vrijednosnica težak 120 milijardi eura). Monetarne politike više neće, čini se, poslužiti kao čarobni štapić koji je nakon krize 2008. godine omogućio odgodu nužnih strukturnih reformi, te je kroz godine distorzirao tržišta do apsurda: štediše se penaliziraju, mirovinski fondovi su u problemima, zombi kompanije životare na slamci jeftinog novca i sišu novac pred gladnim ustima mladih i agilnih kompanija s visokim potencijalima rasta, svaka malo solidnija država naplaćuje investitorima što joj posuđuju novac. I tako dalje. U takvoj situaciji ključna riječ na svjetskim tržištima kapitala jest neizvjesnost. Mogu se stoga očekivati ozbiljni poremećaji na tržištu neprirodno nabujalog tržišta korporativnog duga, pogotovo u onom rizičnijem dijelu spektra. Domino efekt tog problema sigurno će se negdje preliti. Gdje? Teško je reći? Možda na devizna tržišta. Možda će drastično rasti cijena duga država s nestabilnim javnim financijama. Može se očekivati veliki broj bankrota kompanija, kao i osobnih bankrota. Sve ozbiljnije nacije već su izašle s idejama hitnih, intervencijskih mjera. Velika Angela Merkel izjavila je ono za što se mislio da se nikad neće čuti u zemlji koja je jedina od velikih provodila politiku proračunskog suficita; rekla je ovog tjedna da će učiniti ‘što god je potrebno’. Jasno je da ni Njemačka ne može učiniti što god je potrebno, ali je jedna od rijetkih velikih zemlja koja ima solidni fiskalni potencijal za poticajne mjere. Ostali će u osnovi hitnim mjerama samo povećavati ionako prevelike dugove te će još više ugroziti financijsku budućnost. Trumpovih izvanrednih 8,5 milijardi dolara ne doima se previše uvjerljivo.
S obzirom na to da je Hrvatska tek mala ljuskica na uzburkanom moru pucanja lanaca opskrbe, otkazivanja putovanja i uhodane razmjene roba, moramo si postaviti pitanje gdje ćemo i kako ćemo primiti najteži udarac te kakve će biti njegove posljedice. Odgovor je vrlo prozaičan: ako koronavirus ne nestane s toplim vremenom, teško će stradati hrvatski turizam. Ako teško stradaju hrvatski hotelijeri i privatni iznajmljivači, nestat će značajni dio deviznog priljeva. Stabilnost tečaja kune mogla bi biti prvi put ozbiljnije ugrožena. Vrlo vjerojatno će doći do dramatičnog pada cijena na ionako prenapuhanom tržištu nekretnina. Velik broj onih koji su preoptimistično uzeli prevelike kredite da bi kupili preskupe nekretnine mogli bi se naći u ozbiljnim problemima. Nedostatak deviza kao i usporavanje gospodarske aktivnosti sigurno će se reflektirati na tržište rada. Nezaposlenost će početi ubrzano rasti.
Naši poduzetnici razumiju što će se dešavati. Već su jako zabrinuti. Je li i Vlada? U drvoprerađivačkoj industriji, recimo, već bilježe pad narudžbi od 20 posto, a očekuju pad od 60 posto. Vjeruju da će pad narudžbi vrlo brzo biti viši od 30 posto. Krenuli su prvi otkazi, a trećina ih je već zaustavila svako novo zapošljavanje. Neće biti produljivanja ugovora na određeno. To će biti opća praksa u zemlji gdje su ugovori na određeno vrijeme postali standard. Iz Hrvatske obrtničke komore izvijestili su da trećina obrtnika bilježi pad prihoda viši od 30 posto. Ne nadaju se ničem dobrom. Mogli bi tako redati po sektorima. Sastanak predstavnika Vlade i HUP-a gdje su se svih odmah složili kako je situacija izvanredna trebao se dogoditi prije tjedan dana. I nakon sastanka nema jasne ideje o rješenju. Većinom svi gledaju prema državi i usamljenom HBOR-u. Svi već očekuju pomoć. Traže se novac za likvidnost, za čuvanje radnih mjesta. Novca za tako nešto u Hrvatskoj nema dovoljno. Netko će morati napraviti selekciju prioriteta. Bilo bi najlogičnije pomoći onima s najviše šanse da ubuduće ostanu konkurentni.
Veliki je upitnik što će se događati s cijenama. Hrvatska je zemlja u kojoj se pretežito živi od onoga što dolazi iz uvoza. Što ako dođe do blokade granica ili samo usporavanja dolaska svakodnevno potrebnih roba? Kolika će biti cijena izloženosti turizmu i zanemarivanja proizvodnje, pa čak i u dijelu elementarnih poljoprivrednih proizvoda? Hoćemo li imati dovoljno da se prehranimo? Ili ćemo gledati prazne police te dvoznamenkastu inflaciju kao u osamdesetima i početkom devedesetih? Što će tek biti s krhkim uslužnim djelatnostima? Hoće li nestati ono malo izvoznih perspektiva, kao i građevinarstvo koje je napokon počelo oživljavati?
Sudbina zemlje koja je zaboravila proizvoditi blago rečeno je neizvjesna.
Svi naši stari i dobro poznati strukturni problemi sad će biti ponovo vidljivi, možda jasniji nego ikad prije. Hitno nam je potreban set interventnih mjera. No, kakvih?
Mišljenja sam kako taj set hitnih interventnih mjera treba biti usmjeren prema građenju budućih pozicija, a ne samo olakšavanju poslovnih patnji koje će uslijediti. Uzmimo za primjer turizam koji će sigurno jako patiti čak i da u ovom trenutku koronavirus misteriozno nestane. Turizam će imati puno problema i u zemljama s malo slučajeva koronavirusa. Egipat uopće nije upoznao zarazu, a vodiči deva sjede sami i gledaju sumrak sunca iznad piramida. Turista nema. Teorija da bi tu Hrvatska mogla profitirati vrlo je naivna. Još je naivnije računati da će domaće hotele i iznajmljivače spašavati domaći gost. Nema teorije. Na međunarodnoj razni borba za svakog turista postat će grozničava. Talijanski Confturismo-Confcommercio predviđa gubitak od 7,4 milijarde eura. Europska hotelska industrija suočit će se s mjesečnim deficitom od milijardu eura. Barem tako tvrdi šef komisije za međunarodna tržišta Thierry Breton. Lani je Španjolsku posjetilo 84 milijuna ljudi koji su pridonijeli španjolskom BDP-u s 11 posto. Već sada su rezervacije u Španjolskoj 20-30 posto ispod plana, a bit će još puno gore. Bit će i otkaza postojećih rezervacija. Uz nove zabrane okupljanja i putovanja taj pad bi mogao ići na 50 posto dolazaka. Najveće turističke zemlje, Italija i Španjolska, borit će se život i pri tome će koristiti sve resurse. Teško je za vjerovati da će Hrvatska proći bolje od Španjolske i Italije čak i ako zadrži nizak broj oboljelih od koronavirusa.
Zašto bi se Nijemci trošili novac za dolazak na odmor u Hrvatsku ako na psihološkoj razini svako putovanje doživljavaju kao viši rizik? Koliko ljudi želi putovati dok mogu ostati u karanteni u stranoj zemlji, ili biti u opasnosti da se možda neće moći vratiti u svoju zemlju prije nego odrade dva tjedna karantene?
Drugim riječima, ako Vlada sprema, a nadajmo se da sprema, neki ozbiljni program pomoći gospodarstvu, nadajmo se da će u dijelu turizma ići prema tome da se stvore preduvjeti za višu konkurentnost kad se (i ako se) problem s koronavirusom smanji. Ključni problem hrvatskog turizma izrazita je sezonalnost. Udarac koronavirusa morat ćemo primiti, možda će propasti ljetna sezona. Od toga se ni ne možemo braniti. To je kao udarac Muhameda Alija koji boksači ni ne vide da dolazi. Mi možemo biti samo dovoljno pametni da već za jesen 2020. ili proljeće 2021. spremimo plan oživljavanja turizma, ali novog hrvatskog turizma; onog turizma u kojoj će menadžeri hotelskih kuća neće živjeti opušteno ljeti kad hoteli funkcioniraju kao tiskare novca nego će točno znati kako će dovesti goste u listopadu, studenom, prosincu… Ako će Vlada emitirati nove dugove, oni ne smiju otići na saniranje starog i neučinkovitog nego na stvaranje zasad nečeg novog. Originalna i inventivna rješenja treba tražiti i u svim drugim djelatnostima koje Vlada odluči pomoći u partnerstvu s financijskim sektorom.
Neće biti lako.
Najvažnije je biti svjestan globalne razine problema. Stres na financijskim tržištima je ogroman. Američke Federalne rezerve u četvrtak su objavile kako će pumpati bilijune i bilijune dolara u financijski sustav i to na način na koji do sada još nije viđen u povijesti. Prije nekoliko mjeseci Federalne rezerve izgubile su kontrolu nad kratkoročnom kamatnom stopom te su na tržište repo pozajmica počele mjesečno ubacivati po 60-ak milijardi dolara. Sada su pak, tvrde, reagirali na “visoko neuobičajene disrupcije na financijskim tržištima gdje se financira Treasury” i to sa zapanjujućim iznosima: odmah nude najmanje 500 milijardi u tromjesečnim zajmovima, a najavili su još 500 milijardi dolara za petak. Od početka sljedećeg tjedna trebali bi nuditi istodobno po 500 milijardi dolara na mjesečnoj i još 500 na tjednoj razini. To je kao bacanje nuklearnih bombi na neizvjesnost koja vlada financijskim tržištem. Što ako je povjerenje u takvo monetarno eksperimentiranje već doseglo svoju krajnju granicu?
Odgovor bi trebali dobiti relativno brzo. Možda već tijekom sljedećeg tjedna.