Iako sam u cijelom nizu kolumni pisao kako nas sigurno čeka produljivanje radnog vijeka, ne pada mi na kraj pameti napasti referendumsku inicijativu sindikata “67 je previše” kojim žele srušiti zakon koji je podigao donju granicu umirovljenja i k tome još poprilično oštro penalizira svaku godinu prijevremenog umirovljenja. Premda resorni ministar Marko Pavić pokušava voditi nekakvu mlaku, neuvjerljivu kampanju kojom bi spasio svoju ‘mirovinsku reformu’, već sada je dosta očigledno da će nova sindikalna referendumska akcija biti uspješna kao i tri dosadašnje – ona protiv modernizacije Zakona o radu, protiv outsourcinga kao i ona protiv monetizacije autocesta.
Tri su razloga zbog čega ne treba osuđivati gorljive populiste u sindikatima zbog napada na Pavićeva zakonska rješenja.
Prvo, sindikati svojom reformskom inicijativom neće napraviti nikakvu ozbiljnu štetu jer ono što je napravljeno u Pavićevu ministarstvu niti nije ozbiljna reforma koja bi jednog dana u budućnosti rezultirala sigurnim i osjetno višim realnim mirovinama hrvatskih građana. Pavićeva tobožnja ‘reforma’ bazira se na fundamentalno krivim pretpostavkama da se samo kroz uštede za državni proračun može dugoročno stabilizirati mirovinski sustav. Daleko od istine. Pavićeva ‘reforma’ osigurala bi jedino život u penziji nalik nekom reality showu u kojem bi sudionici bili suočeni izazovom golog preživljavanja, što u divljini, što u urbanoj civilizaciji. Jedini ‘doseg’ Pavićeve ‘reforme’ ležao je u tome da je barem djelomično reagirao na salve naših kritika zbog prvotne namjere da perfidno nacionalizira većinu individualne štednje građana u drugom mirovinskom stupu i to, podsjetio bih, ucjenom. Ljudima bi lijepo priprijetio da će izgubiti tzv. dodatak 27 posto ako ne prebace svoju privatnu mirovinsku uštedu državi. Sve ostalo je, osim tog Pavićevog djelomičnog prihvaćanja naše javne kritike u tom dijelu, što bi se reklo, tak-tak.
Drugo, Pavićeva ‘reforma’ polazi od ideje rezanja javnih troškova za buduće umirovljenike, a da uopće nisu shvatili kako za veći broj umirovljenika koji žele živjeti kvalitetnije nego danas treba dramatično povećati obvezatna izdvajanja za drugi mirovinski stup. Veće potrebe budućih umirovljenika koje će narasti zbog A) puno većeg broja umirovljenika i B) rasta njihovih očekivanja, ne možete ispuniti rezanjem dijela javnog troška, a da ne povećaš privatna izdvajanja. Kakva je to matematika? Drugim riječima, iako Pavić nije ministar financija, on se pokušao brinuti o nekoj hipotetskoj stabilnosti javnih financija, ali zapravo nije na pravi način adresirao srž problema hrvatskog mirovinskog sustava. Pavićeva ‘reforma’ na neki način počiva na istoj ideološkoj pretpostavci baš kao što je donedavno bio postavljen sustav poreza na dohodak: OK je ako većina ljudi živi tek malo iznad službene definicije siromaštva, a nije OK imati zadovoljni srednji sloj. Dakle, to nije reforma nego sprčkica, pa može i tako završiti. Ionako ćemo je vjerojatno zapamtiti jedino po tome da je izbacio predstavnike mirovinskih fondova kao suvlasnika kompanija iz nadzornih odbora tih istih kompanija kako bi ojačali utjecaj političara u tim kompanijama u kojima politika zapravo nema što tražiti. Uopće ne zvuči reformski, zar ne?
Treće i ključno: ne treba se uzbuđivati zbog sindikalnog populizma jer će ionako značajni broj ljudi u Hrvatskoj sasvim sigurno za 10-20 godina raditi osjetno dulje nego danas, bez obzira na to što u Hrvatskoj možda i neće biti propisano službeno produljivanje obvezatnog radnog vijeka. Neki će raditi dulje zbog toga da si osiguraju dostojanstvenu egzistenciju jer im je ministri poput Pavića sigurno neće osigurati. Uostalom, već sad je Vlada dopustila zapošljavanje umirovljenika. Neki će pak raditi dulje zato što to žele i mogu. Procjenjujem, koliko god to nekima zvuči nestvarno, da će osobna želja za zadržavanjem u svijetu rada vjerojatno biti najznačajniji faktor utjecaja na produljivanje radnog vijeka.
Već sada je daleko veći postotak ljudi u dobi od 65 do 75 godina u istom fizičkom i psihičkom stanju u kakvom su nekad pretežito bili oni od 45 do 55 godina. Austrijski demograf Sergei Schrebov upozorava da će većina baby boomera u svojim sedamdesetima zapravo biti u onom biološkom stadiju koji sada zovemo sredovječnošću. Istodobno raste i očekivano doživljenje i kvaliteta života do tog doživljenja. Očekivano doživljenje u razdoblju 1970. - 2011. raslo je 20 puta brže nego u razdoblju 1841. - 1970. Sve više poslodavaca, i to ne samo u Japanu, prepoznaju 50-godišnjake kao potencijal, a ne kao slabiji dio radne snage. Ima već neko vrijeme da je Harvard Business Review dokazao da su stariji poduzetnici puno uspješniji od malih. Danas je prosječna dob osnivača najbrže rastućih start-upova 45 godina odnosno 47, ako iz tih start-upova eliminiramo tvrtke koje se bave društvenim mrežama.
Ovih dana FT je ukazao na to da je veliki BMW digao produktivnost 7 posto te isto toliko smanjio odsustvo s posla kad je složio posebnu proizvodnu liniju za starije od pedeset i to nakon konzultacija sa starijim od pedeset. Ako ovoj slici pridodamo dizajniranje novih mjesta u ekonomiji koje će popunjavati stariji građani, kao i doprinos suvremene medicine i farmaceutike produljivanju kvalitetnog života, onda će se priča o duljem radnom vijeku transformirati iz plašenja doživotnom robijom na radnom mjestu u novu priliku za, recimo, 68-godišnjaka za novu karijeru s višom plaćom. Pogotovo u sektoru skrbi.
No, nisu ni ministar Pavić niti naši dragi sindikalci baš vizionari koji će shvatiti da nam dolazi društvo u kojem multigeneracijsko domaćinstvo neće biti ništa neobično, baš kao što je očigledno da nam dolazi neka nova definicija starosti jer čak i medicinski skeptici zapitkuju dr. Davida Sinclara što su to on i njegovi studenti davali miševima kad su im uspjeli preokrenuti proces starenja tkiva.
Ukratko, jedino što me brine kod sindikalne inicijative jest to što nisu postavili pravo referendumsko pitanje nego zapravo umjesto pitanja nude cijeli set zakonskih amandmana, a to mi se čini kao ozbiljni napad na temeljne principe parlamentarne demokracije. Bilo bi šteta da slomimo parlamentarnu demokraciju. Sve drugo možemo prepustiti budućim generacijama. Kad gledam statistike, možda bi tih naših milenijaca ili naše nove generacije Z ipak moglo biti sasvim dovoljno da im uvalimo sve troškove onoga što nismo uspjeli uštedjeti samima sebi. Uostalom, to su i nama napravili.