Zašto smo neuspješni

Naši političari cijene Rimca, ali novac i dalje prže spašavajući neodrživi Uljanik...

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.5.2019. u 11:04

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.5.2019. u 11:04

Zagreb, 300419.
Hotel Esplanade. U sklopu konferencije e-Mobility Forum izlozeni su elektricni automobili na Oleandar terasi Eslanade.
Na fotografiji: izlozena elektricna vozila, Concept One.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Svi koji su barem površno pratili rad Mate Rimca znaju da sasvim sigurno neće podbaciti kad su u pitanju javne prezentacije, pa stoga upečatljivost njegova izlaganja na jučerašnjem “Croatia E-mobility forumu” i nije bila neko veliko iznenađenje.

Osim što je ukratko opisao što je sve uspio napraviti u zadnjih nekoliko godina, Rimac je na zabavan način argumentirao zašto bi budućnost domaće ekonomije trebali vezati uz razvoj nove hrvatske autoindustrije.

Rimčevo izlaganje ima veliku težinu jer je: a) ponudilo niz spektakularnih podataka o tome što se sve može postići na nacionalnoj razini ako se vlasti svjesno klade na autoindustriju te je, usto, b) dalo jednostavne preporuke što bi to Vlada trebala poduzeti. Podaci su snažni, preporuke za djelovanje jasne i nedvosmislene.

Ako vas netko upozori da je Hrvatska zemlja sa 4,3 milijuna stanovnika i BDP-om od 60-ak milijardi dolara dok samo jedna korporacija - Hyundai - sa svojih 262 tisuće zaposlenih ima prihode od 217 milijardi dolara, onda se sigurno morate zapitati gdje su to naši policy-makeri pogriješili s poslovnim pozicioniranjem Lijepe naše.

Ako vas netko podsjeti na historijski gledano impresivne stope rasta globalne proizvodnje automobila koja je prije tri godine vukla ukupno tržište dobavljača autoindustrije od nevjerojatnih 2000 milijardi dolara i skrivila 147 milijardi dolara investicija, također se morate zapitati što smo to radili da smo većim dijelom izbjegli sudjelovati u globalnoj podjeli tog ogromnog kolača.

Ako vam pritom još objasne što su to jednostavno činile zemlje srednje i istočne Europe, zemlje poput Češke i Mađarske, da bi privukle snažne internacionalne igrače iz autoindustrije te značajno povećale BDP per capita, onda već zaista izgleda da se ne treba nešto naročito buniti protiv Rimčeve teorije uspjeha. Pogotovo ako vas je već uveo u svijet u kojem konkurira disruptivnosti novih tehnologija te u kojem stoga možda ipak imaju šanse u hvatanju velikih igrača oni koji su prespavali prvih nekoliko jutarnjih vlakova. Ne radi se tu samo o e-vozilima koja sve brže postaju standard. Autonomna vozila, dijeljenje vozila kao novi trend, konektivnost u automobilima… i cijeli niz ostalih traženja novih rješenja prava su prilika za sve na planetu, pa i za našu regiju.

Pa zašto onda ipak mislim kako nakon prvog vala ulaska zemalja srednje i istočne Europe na automobilsko tržište (Poljska, Mađarska, Češka, Slovenija) i drugog (Slovačka, Rumunjska) mi vjerojatno nećemo biti niti u trećem? Nekako mi se čini da hrvatski političari jednostavno ne mogu zadržati koncentraciju nužnu za realizaciju nečeg novog i doista perspektivnog.

Budimo iskreni: edukativni i profesionalni background naših političara nije ih opremio za suočavanje s izazovima budućnosti nego ih je osudio na perpetuiranje prošlosti.

Ne želim ovime reći da naši političari ne cijene ili ne simpatiziraju Matu Rimca pa čak niti da nisu u stanju shvatiti što im to poručuje. Upravo suprotno; svi bi se oni vrlo rado slikali s Rimcem te poručivali kako i oni žele ići praktično istim putem, međutim, u stvarnom životu neće naći ni volje, ni vremena niti energije za to da odrade neke od jednostavnih Rimčevih preporuka.

I za to, naravno, postoji jednostavno objašnjenje: ako kao ministar ili neki nižepozicionirani dužnosnik imate kao svaka druga biološka činjenica nekakvih 8-12 sati dnevno da biste realizirali ciljeve (morate jesti i spavati), ne bi trebali mjesecima trošiti pet, šest ili više sati dnevno na spašavanje prošlosti koja je davno neslavno propala. Jednostavnije rečeno; ako se bavite propalim Uljanikom, onda nikad nećete stvoriti šansu djeci sadašnjih škverana da sutra masovno rade na jako dobro plaćenim poslovima u novoj hrvatskoj visokokompetitivnoj autoindustriji.

Dok god naši političari misle da je njihov posao spašavati insolventnu kompaniju koja nema održivi poslovni model bez izdašne državne pomoći, ekstremno su male šanse da će stvoriti okružje za razvoj novih inovativnih biznisa.

O da, naši će se političari zaklinjati da su za nove tehnologiji i odvojit će neku siću za poticanje poduzetničke inovativnosti, ali će puno spremnije pržiti novac u poticanju neodrživog Uljanika. Zamislite zato bar na kratko što bi bilo s autoindustrijom da se umjesto rupe u Uljaniku s milijardu eura financira razvoj hrvatskog ekosustava nove autoindustrije.