Prvo kradem od Air Maila, internetskog tjednika bivšeg urednika Vanity Faira Graydona Cartera: Londonski Times je 1918. sugerirao kako je španjolska gripa oboljelima “većinom u glavi”, kao rezultat “opće slabosti živaca poznate kao zamor od rata”, uz dodatak da je razbolijevanje nepatriotski čin. Guardian je postavio pitanje estetike: “Naše žene neće nositi te ružne maske”. Satirički magazin Punch poručio je, pak, da “svatko tko kani oboljeti, to čini na vlastitu odgovornost”. Britanci su uvijek imali sklonost prema bizarnom.
Prošli put sam iz opsežnog izvještaja Međunarodne grupe za financijsku spremnost za borbu protiv pandemija ukrao “Pjesmu o gripi” Winstona Churchilla, danas ipak ulazim u supstancu. Prije dvije godine sastavljen dokument sada je postao vruć. Citiram: “Višekratne pandemije, brojni iznenadni napadi bolesti, tisuće izgubljenih života i milijarde dolara izbrisane iz nacionalnih dohodaka, samo od početka ovog stoljeća, a ulaganja svijeta u pripremljenost za obranu protiv pandemija i odgovor na iznenadne napade bolesti ostali su beznadno neadekvatni”.
“Svjesni smo da će se svijet susresti s novom pandemijom u ne tako dalekoj budućnosti”, napisao je u prosincu 2017. Peter Sands, voditelj grupe, bivši bankar (vodio je bankarski konglomerat Standard Chartered od 2006. do 2015.), danas direktor globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a.
Sve analize objavljene posljednjih desetljeća rekle su nam kako će cijena izostanka političke i financijske akcije biti golema. Svejedno, kako kaos koji je napravio posljednji u nizu napada bolesti blijedi u sjećanjima, mi postajemo zadovoljni postojećim stanjem, odgađamo investicije u istraživanja najboljih načina obrane, samo da bismo, kada nova epidemija izbije, zaključili da smo opet zakasnili. Rezultat je svijet koji je zastrašujuće ranjiv na svaku pojavu nepoznate bolesti.
Sands postavlja tri prioriteta: jačanje spremnosti na nacionalnoj razini, poboljšanu koordinaciju i kapaciteta na regionalnoj i globalnoj razini te ubrzavanje procesa istraživanja i razvoja. Danas je svakome jasno koliko je bio u pravu.
Pandemije donose enormne ekonomske poremećaje i brzo mogu minirati zajednicu i procese upravljanja. Nijedna vlada na svijetu ne može sama spriječiti izbijanje nepoznate bolesti. Ne možemo to spriječiti ni svi zajedno, ali možemo biti mnogo spremniji nego što smo danas. Velik broj vlada, međutim, u zdravim razdobljima težište stavlja na druge prioritete.
Ključna poluga spremnosti je, zaključuje izvješće, koncept univerzalnog zdravstvenog osiguranja, koji jedini omogućava učinkovitu borbu protiv zaraze. Europa je s tim konceptom upoznata, iako je javno zdravstvo i tu pod sve težim pritiskom. Ostatak svijeta je zakazao. Da, Hrvatska je tu zasad među boljima. Dokument je sastavljen po narudžbi Svjetske banke, institucije kojoj je sjedište u Washingtonu. Nedugo prije nego što su autori svoje izvješće predstavili naručitelju, samo nekoliko uličnih blokova dalje, u Bijeloj kući, američki predsjednik pokušao je poništiti program svojeg prethodnika koji je SAD doveo dosad najbliže univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti.
Trumpovo mrcvarenje (djelomično još živog) Obama Carea moglo bi se pokazati pogreškom koja će presuditi njegovu mandatu. To je, međutim, njegov problem. Poraz tamošnje zajednice je interventni zakon, u subotu usvojen u Kongresu, koji bolovanje zbog epidemije jamči samo za 20 posto radnika. Veliki poslodavci poput McDonald’sa i Amazona ne moraju nikome isplatiti ni dan izostanka.
Globalne pandemije nisu novost, kao ni olak pristup njihovu rješavanju. Carterov Air Mail podsjeća nas na najveću pandemiju prošlog stoljeća. Slijed tvrde statistike i bizarnih detalja otkriva koliko smo malo, unatoč golemu napretku medicine, kao društvo otad do danas naučili.
Španjolska gripa zarazila je oko 500 milijuna ljudi, što je 1918. bila otprilike četvrtina svjetske populacije (gužva na Zemlji nekad se činila nemogućom). Ekonomija je to platila s pet posto svjetskog dohotka.
Kao ni danas, ni tada nitko nije znao točan izvor bolesti. Kao mjesto izbijanja navodile su se posve različite lokacije - Austrija, Istočna Azija, Sijera Leone na zapadu Afrike, ali i vojne kasarne u kanzaškom Fort Rileyju gdje je kuhar Albert Gitchell 4. ožujka 1918. prijavio da je bolestan. Posljednja verzija danas se uglavnom smatra točnom.
Drugi scenarij seli nas u Kinu gdje se španjolska gripa ukazala u blažem izdanju nego u ostatku svijeta. Pretpostavka je da je Kinu, koja je i tada bila škrta u komunikaciji sa svijetom, bolest pogodila ranije, ali u slabijem obliku, te da je u vrijeme kada je virus ojačao kinesko stanovništvo već razvilo imunitet prema bolesti. Imunitet, međutim, nisu razvili britanski i francuski vojnici u rovovima Prvoga svjetskog rata. Činjenica da su im kineski radnici pomagali kao pozadinci također sugerira mogući put virusa.
U svakom slučaju, španjolska gripa nestala je misteriozno i iznenada kao što se pojavila. Hoće li na isti način otići i koronavirus?
Ključno i za pamćenje: Prvi svjetski rat urezan je u našu kolektivnu memoriju, obilježen stotinama kamenih spomenika. Španjolska gripa kojoj je rat pomogao u širenju, iako je odnijela mnogo više života od oružja na bojišnicama, zabilježena je tek kao sporedan događaj. Dok nas nije iznenadio koronavirus.