Tvrdoglave činjenice

Na koja nam pitanja o borbi protiv koronavirusa može odgovoriti ekonomija?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.3.2020. u 11:48

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.3.2020. u 11:48

Zagreb, 240320. Banski dvori.
Konferencija za medije o Vladinim gospodarskim mjerama zbog krize izazvane koronavirusom. O mjerama je govorio predsjednik Vlade Andrej Plenkovic, a prisutni su bili i ministri iz nadleznih resora. Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Darko Horvat, Marko Pavic, Marija Vuckovic, Zdravko Maric i ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrovic.
Foto: FAH / POOL
FAH / POOL

Darko Horvat, Marko Pavić, Andrej Plenković, Marija Vučković, Zdravko Marić i Josip Aladrović

Na društvenim mrežama i perifernim predjelima mainstream medijskog prostora ovih je dana započela poprilično zanimljiva rasprava o krajnjim gospodarskim posljedicama radikalnih društvenih ograničenja kojima se hrvatska Vlada bori protiv epidemije koronavirusa, odnosno o nedostatku inputa ekonomske znanosti u planiranju tih mjera i projiciranju njihovih učinaka. Logika argumenta koji je ponuđen krajnje je zavodljiva: bez promišljanja ekonomskih efekata mjera kao što su zaustavljanje trgovačkih tokova i privremeno zamrzavanje pojedinih djelatnosti kako znamo da konačni efekti zapravo neće biti gori od onoga što se želi spriječiti, pa će određeni broj ljudi biti spašen od epidemije s realno niskom stopom mortaliteta, ali posljedično uništeno gospodarstvo i zdravstveni sustav u budućnosti osiromašen do te mjere da neće biti sposoban tretirati i statistički puno ozbiljnije ugroze u budućnosti. Pojednostavljeno rečeno, postavlja se pitanje je li terapija propisana za spas ugroženih od koronavirusa danas u isto vrijeme i toksin za brojne druge u budućnosti? Ukratko rečeno, traži se cost-benefit analiza. U isti vlak analitičkih kvantifikatora, iako vjerojatno nesvjesno, ukrcao se “stručnjak za krizni menadžment” Danko Sučević kad je za svog jučerašnjeg gostovanja na HTV-u ustvrdio kako je hrvatski zdravstveni sustav potrebno “optimirati”. Primjer je to izjave koja je u isto vrijeme potpuno ispravna i potpuno efemerna. Svaki sustav je uvijek potrebno optimirati. Pitanje je samo prema kojim kriterijima. Kako računamo trošak, a kako korist? Dvije katastrofe koje su pogodile Hrvatsku u kratkom periodu pokazatelj su ograničenosti optimizacije putem takvim modela. Dulje od dva desetljeća analize efikasnosti hrvatskoga zdravstvenog sustava isticale su problem neracionalno velikog broja bolnica, a brojni komentatori - uključujući i nižepotpisanog - te su neracionalnosti ilustrirali usporedbama s razvijenijim, zapadnim državama. A onda je došao koronavirus, pa ranije neracionalnosti - velik broj zemljopisno razvedenih ustanova i opreme - pretvorio u važan “asset” u borbi protiv virusa. U trenutku kad dostupnost respiratora doslovno čini razliku između života i smrti, valja zabilježiti kako je talijanski zdravstveni sustav raspolagao s njih pet tisuća na oko 60 milijuna stanovnika, a hrvatski s 800 na oko četiri milijuna stanovnika. Per capita, dakle, u Hrvatskoj ih ima gotovo tri puta više.

Ta ista brojka tek prije koji mjesec koristila bi se kao dokaz katastrofalne “neopitimiziranosti” hrvatskoga zdravstvenog sustava. Sad, pak, ispada da je hrvatsko zdravstvo - iako nenamjerno - bilo vrlo dobro optimizirano za epidemiju kakva nas je snašla. Naknadna cost-benefit analiza utroška sredstava na bitno podiskorištene respiratore tijekom proteklih desetljeća vjerojatno bi pokazala kako je u isto vrijeme nedostatak novca u drugim dijelovima zdravstvenog sustava rezultirao određenim brojem smrtnih ishoda koji su se mogli spriječiti. Je li spoznaja o efikasno optimiranom zdravstvenom sustavu utješna za one koji su zbog nedostupnosti respiratora danas u Italiji de facto osuđeni na smrt?

Prije koju godinu tijekom studijskoga putovanja u SAD imao sam priliku posjetiti jednu plinsku elektranu u saveznoj državi Nevada. Kad sam stigao na lokaciju, bio sam iznenađen činjenicom da je praktički cijelo postrojenje, s iznimkom turbine, smješteno na otvorenom, bez krova, potpuno izloženo meteorološkim prilikama. U životu sam posjetio barem petnaestak sličnih objekata, u raznim zemljama, ali nikad nisam vidio funkconalno elektroenergetsko postrojenje s tolikom količinom hrđe, dubljenja i oštećenja. Na pitanje zašto elektrana nema krov, naši domaćini - inače djelatnici kompanije NV Energy u vlasništvu Warrena Buffeta - lakonski su nam odgovorili kako su izračunali da se to ne isplati. Taj izračun, pretpostavljam, uključivao je projecirani trošak zamjene dotrajalih dijelova, prisilnih obustava proizvodnje, no kako je kvantificirao moguće štete i ljudske žrtve u slučaju havarije uzrokovane tako dotrajalom opremom?

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Economist Hour: False Prophets, Free Markets, and the Fracture of Society” američki publicist i novinar Binyamin Applebaum opisuje slučaj iz 1966., kad su američki ekonomisti Thomas Schelling i W. Kip Viscusi prekršili dotadašnju dogmu i ustvrdili kako ljudi implicitno određuju vrijednost ljudskog života, te kako je stoga moguće i ekonomski ga valuirati. Osam godina kasnije američko ministarstvo prometa upotrijebit će cost-benefit analizu kao osnovu za donošenje odluke o tome treba li uvesti obvezu ugradnje zaštitnih šipki na prednju masku teretnih kamione, namijenjenih zaštiti pješaka i putnika manjih vozila u slučaju sudara. Postavivši vrijednost ljudskog života na iznos od 200 tisuća dolara, regulatori su izračunali kako cijena ugradnje tih šipki na sve kamiona nadmašuje cijenu života koje bi šipke spasile. Prijedlog je odbijen, no kako je broj poginulih u nesrećama rastao, a birači zahtijevali da se nešto poduzme, regulatori su polagano podizali vrijednost života u cost benefit analizi, dok nekoliko godina kasnije obvezna ugradnja šipki nije postala ekonomski isplativa i temeljem toga uvedena.

U tom kontekstu, a temeljem recentnih iskustava s koronavirusom i zagrebačkim potresom, možda je potrebno ponovno promisliti o tome koji nam odgovor oko optimizacije društva u kojem živimo mogu dati ekonomisti. Njihovo znanje nezamjenjivo je kod odgovora na pitanje koliko će koštati određena mjera borbe protiv epidemije ili koja je cijena seizmičkih ojačanja u sve zgrade zagrebačkoga Donjeg grada. No, odgovor na pitanje koliki je trošak društvo spremno podnijeti da bi spasilo svaki pojedinačni život u svakoj specifičnoj situaciji ne može se naći u cost-benefit ili bilo kojoj drugoj kvantifikativnoj analizi. U demokratskom sustavu taj odgovor mogu dati samo birači. Utoliko, jedino relevantno pitanje koje pred svakim od nas stoji jest: Jesmo li spremni učiniti sve što možemo da danas spasimo svaki život koji možemo spasiti? Ako je odgovor potvrdan, sva ostala pitanja do daljnjega su suvišna...