Izdvojeno mišljenje

Monetarni udar populista

AUTOR:

OBJAVLJENO:

10.8.2019. u 12:50

AUTOR:

OBJAVLJENO:

10.8.2019. u 12:50

REUTERS

Američki predsjednik Donald Trump i kineski lider Xi Jinping

Svima koji žele promišljati o suštini (uzrocima i posljedicama) suvremenog trgovinskog rata koji je odmah po osvajanju mandata otvorio američki predsjednik Trump preporučio bih da svakako pročitaju novu knjigu Barryja Eichengreena “The Populist Temptation”.

Koliko god suvremeni populizam intrigira znanstvenike i analitičare, Eichengreen je prvi autor koji je pokušao dati održivu definiciju populizma, objasniti njegovu prepoznatljivu metodologiju te ih ilustrirati kroz izvrsni povijesni pregled što slavnih što zaboravljenih populista i populističkih pokreta zadnjih 200-tinjak godina. Kad prođete više od 500 stranica, imat ćete vrlo dobro razumijevanje populizma - oblika života koji se hrani masovnim nezadovoljstvima nakon što ih mainstream stranke nisu željele ili znale adresirati.

Pretežito stanište populizma jesu političke margine, a Eichengreen nam je dao i cijeli niz slikovitih primjera utjecaja populizma na velike stranke, vlade, premijere i predsjednike. Uz “The Populist Temptation” počinjete shvaćati da je populizam uvijek, bez obzira na vrlo različite pojavne oblike, priprosto biće koje se hrani strahom.

Ono što je prije desetak dana učinio američki predsjednik Trump najavom 300 milijardi dolara novih carinskih tarifa u novoj eskalaciji sukoba s Kinezima u Eichengreenovoj knjizi opisano je kao udžbenički primjer političkog populizma, iako je knjiga obavljena godinu dana prije tog zadnjeg poteza Bijele kuće, na koji je pak Narodna banka Kine odgovorila nuklearnim oružjem financijskih tržišta pustivši svoju valutu da otkliže ispod 7 renminbija za jedan dolar. Populisti se ponavljaju kroz povijest, poprilično su predvidljivi, pa tako i Trump: pričom o tarifama Trump odgovara na strahove dijela Amerikanaca, ali ne i na realne strukturne probleme američke ekonomije koji su te strahove uzrokovali.

Objašnjavajući populističku političku taktiku predsjednika Trumpa, Eichengreen je usporedio povijesne primjere strahova američkih farmera i radnika koje su, zapravo, više ugrozile nove tehnologije nego strana konkurencija sa suvremenim američkim radničkim i farmerskim strepnjama.

Američka natezanja s Kinom nije izmislio i patentirao Donald Trump; to je barem 50 godina stara politička teorija o tobože nužnoj borbi protiv poslovnih predatora iz zemalja s izrazito niskom cijenom rada. Trump je u svojoj kampanji 2016. primijenio dobro poznatu retoriku: jako je u prvi planu gurao zaštitu domaće industrije čelika, iako nije bila izložena kineskoj konkurenciji. Štoviše, proizvodnja čelika u Sjedinjenim Državama u pola je stoljeća narasla 150 posto, ali je zbog tehnološkog napretka ukupni broj radnih sati zaposlenika industrije čelika pao za 20 posto. Drugim riječima, restriktivniji trgovinski režim ne bi donio korist radnicima, ali bi stvorio privid zaštite, osjećaj sigurnosti.

Istiskivanje radnika iz radno intenzivnih industrija u uslužni sektor ne mogu kontrolirati ni zemlje koje se hvale dobrim vezama obrazovnog sustava i tržišta rada. Njemačka se ponosi svojim strukovnim obrazovanjem, ali je broj zaposlenih u njemačkoj proizvodnji svejedno s 40 posto u sedamdesetima pao na današnjih 20 posto.

Nitko, naravno, ne može tvrditi da radnici u Sjedinjenim Državama i ostalim zapadnim demokracijama nisu ugroženi konkurentnošću jeftinog rada iz nerazvijenih zemalja kad je u pitanju proizvodnja cipela, rukavica, tekstila, namještaja, modnih dodataka, električnih naprava..., no ta se globalna konkurencija samo uklopila u novu strukturu američke i europskih ekonomija. Liječenje osjećaja nesigurnosti američkog radništva i njegovih strahova od konkurentnije robe i usluga iz inozemstva je poput tretiranja dijabetesa aspirinom uz preporuku da se zadrže stare životne navike.

 

Problem je s populizmom u tome što je vrlo često vrlo uspješan u destrukciji, a ne baš u konstruktivnom rješavanju problema. Od ludista do Ivana Vilibora Sinčića ili Donalda Trumpa, historija nudi pregršt primjera političkih akcija temeljenih na zabludama, ali globalni utjecaj jednog populista nikad nije bio tako velik kao što je to danas činidba američkog predsjednika. Doseg tog utjecaja dobro ilustrira činjenica da su njegovi tvitovi vjerojatno predodredili monetarnu budućnost svijeta.

Trump je tvitovima natjerao guvernera američkih Federalnih rezervi da uz punu zaposlenost najavljuje daljnje rezanje kamatnih stopa, koje se pak može pravdati jedino strahom od recesije, koju - gle čuda - može izazvati Trumpov trgovinski rat. Trump je postao smjernica, uzrok i posljedica.

Nakon nasrtanja na Federalne rezerve, Trump je natjerao američko Ministarstvo financija (Treasury) da u nezapamćenom priopćenju od prošlog tjedna Kinu nazove “valutnim manipulatorom” iako ta azijska država još od 2014. na deviznom tržištu zaustavlja slabljenje renminbija. Bilo kako bilo, populist u Bijeloj kući odškrinuo je vrata paklenog svijeta valutnih ratova u kojem može biti puno direktnih ili kolateralnih žrtava, ali teško može biti pobjednika.

Populizam nudi previše pojednostavljenu sliku svijeta, pa tako i složenih međunarodnih ekonomskih odnosa. Tečaj je, naravno, vrlo važan, ali Sjedinjene Države ionako ne mogu računati s politikom devalvacije dolara. Kada bi Amerikanci pokušali strateški rušiti dolar kao svjetsku rezervnu valutu, izazvali bi reakciju niza drugih centralnih banaka koje će putanju pada svojih valuta prilagoditi krivulji pada američkog dolara. Svijet valuta svijet je međuovisnosti. Trump napada Nijemce, ali se oni skrivaju iza eura kao zajedničke valute. “Slabi” euro pravda nekonkurentnost slabijih članica eurozone, a njemački policymakeri neće previše lagati ako kažu da više nemaju direktan utjecaj na tečajnu politiku. U nešto su nezgodnijoj poziciji Švicarci, čiji je franak u napetim vremenima sigurna luka mnogim investitorima te je Švicarska nacionalna banka (SNB) prisiljena biti notorni “valutni manipulator” u puno većoj mjeri nego što je to u Trumpovoj populističkoj slici svijeta Narodna banka Kine. To što su švicarske statistike u dva tjedna prije eskalacije američko-kineskog sukoba zabilježile rast depozita koji se mogu trenutačno povući za više od 3 milijarde franaka može biti jedno posljedica operacija SNB-a koja cilja na slabljenje franka u odnosu na euro. Nadalje, kad Amerikanci govore o slabljenju kineske valute prema dolaru, pomalo zaboravljaju da ne žive oni i Kinezi sami na planetu. Kad renminbi pada u odnosu na dolar, repozicionira se i prema korejskoj valuti, japanskoj, australskoj...

U prošlotjednoj drami svjetskih financijskih tržišta i preplašenih velikih centralnih banaka, hrvatski su mediji praktički propustili jedan velik čin: četvero bivših guvernera američkih Federalnih rezervi, inače vrlo različitih ljudi, upozorili su javnost da bi se američki predsjednik trebao prestati miješati u monetarnu politiku. Kad se u tome slažu Greenspan, Bernanke, Yellen, pa i legendarni Volcker (guverner s najviše kičme), onda znači da je zabrinutost baš velika. Ljudi su to koji dobro poznaju monetarnu povijest.

U zadnjih je 20 godina tečaj dolara i eura plesao od 0,80 do 1,60 dolara za euro. U partituri za taj valcer valuta jasno je, kako je nedavno napisao poznati stručnjak za valutna tržišta Jim Rickards, da euro neće doći na 0 ili 100 dolara; valutama se ne može dešavati ono što gledamo s dionicama ili obveznicama. No boje li se najveći američki monetarni autoriteti da je to vrijeme možda iza nas? Jesu li moguće nule i stotice ako ih pišu populisti?