Piše Viktor Vresnik

Mogu li financijaši opet postati servis pravoj industriji?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.1.2019. u 12:32

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.1.2019. u 12:32

, Image: 794382, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful;
Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: no, Credit line: Profimedia, ImageSource
Profimedia, ImageSource

Sjedište Europske centralne banke u Frankfurtu

Sve više startupova fondovima rizičnog kapitala šalje donedavno nezamislivu poruku: “Izgubite se!” Naslov iz jučerašnjeg New York Timesa sugerira veliku promjenu. “Funkcioniramo na različitim valnim dužinama”, kaže o financijskim ulagačima osnivač jednog brzo rastućeg startupa. “Oni će učiniti sve da se osjećate inferiornima ne pristanete li na njihovu igru”, govori drugi. Dosadašnji model na kojemu je izrasla Silicijska dolina bio je jasan: razradi ideju, prikupi novac od investitora, rasti što agresivnije kako bi istisnuo konkurenciju, prodaj kada misliš da si na vrhuncu i inicijalnim ulagačima isporuči golemu zaradu. Sada je, poručuje nova generacija poduzetnika, došlo vrijeme da oni sami uživaju u vlastitom biznisu.

Kada sam prije dvije godine slušao Marianu Mazzucato na bečkom Drucker forumu, morao sam priznati kako je užitak slušati nekoga tko s toliko energije i uvjerljivosti prkosi prevladavajućoj struji mišljenja. Svijetu, misli Mazzucato, profesorica na londonskom University Collegeu i jedna od globalno najtraženijih predavačica ekonomije inovacija, treba jača uloga države u ekonomiji i društvenom razvoju. Svojom tezom, koju je objavila nakon velike financijske krize i velikih državnih intervencija, navukla je na sebe gomilu neprijatelja, ali i opstala kao jedan od najinovativnijih mislilaca u sektoru. Danas surađuje i sa Svjetskim gospodarskim forumom i s NASA-om.

Mazzucato državu ne vidi samo kao partnera, nego kao vodeću snagu u inovativnom biznisu. Potkrepljuje to nizom primjera - od iPhonea, za koji je Apple obilno koristio državno sponzoriranu (vojnu) tehnologiju, nastanka i razvoja interneta, brojnih NASA-inih projekata do golemih profita farmaceutske industrije čiji se lijekovi često temelje na porezom sponzoriranim istraživanjima.

U novoj knjizi objavljenoj u rujnu (FT i McKinsey proglasili su je knjigom 2018.) Mazzucato produbljuje staru tezu o ulozi države, ali uz to problematizira proces kreiranja vrijednosti. Banke i institucionalni investitori danas su za društvo opasniji od države jer su si prigrabili pravo kreatora vrijednosti, ukradeno pravim industrijama. Mazzucato to ilustrira na primjeru SAD-a.

Između 1975 i 2017. američki BDP se utrostručio, a produktivnost je porasla oko 60 posto. Ipak, od 1979. realne plaće većine američkih radnika ili su stagnirale ili su se smanjile. Tijekom četiri desetljeća uzak krug financijskih ulagača za sebe je zadržao gotovo svu dobit. Je li to zato, pita Mazzucato, što su oni najproduktivniji članovi zajednice?

Europa (EU) se razvijala drukčije. Ovdje je tijekom razdoblja rasta stvorena široka baza bogatijih (ne i bogatih) članova društvene zajednice. I to nije bilo ni lako, ni slučajno, riječ je o rezultatu osmišljenih političkih odluka.

Prema podacima Svjetskoga gospodarskog foruma koji sljedeći tjedan ponovno dovodi globalnu kremu u Davos, od 2006. do 2013. BDP je i u Njemačkoj i u SAD-u rastao prosječnom stopom od 1,1 posto. Njemačka sposobnost da taj rast pretvori u ekonomsko zdravlje nacije bila je približna ekonomiji s prosječnim rastom od 6,2 posto. SAD je rast za dobrobit zajednice iskoristio kao ekonomija s rastom od 0,5 posto. Ako te statistike promatramo u duljem razdoblju, između 1950. i 2013. godine realne plaće u SAD-u porasle su 70 posto, dok su u Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu porasle 150 posto, a u Francuskoj i Njemačkoj i do 250 posto. To znači da donjih 90 posto živi u Europi značajno bolje nego u SAD-u.

Do šezdesetih godina prošlog stoljeća financijaši se uglavnom nisu smatrali produktivnim dijelom ekonomije. Financijske institucije bile su važne za transfer postojećeg bogatstva, svrha im nije bila stvaranje novog. Ekonomisti većinu bankarskih poslova uopće nisu uzimali u obzir prilikom izračuna snage pojedine ekonomije jer su usluge financijaša bile servis koji pridonosi funkcioniranju drugih industrija, pravih kreatora vrijednosti. Oko 1970. stvari su se počele mijenjati, financijaši su postali važni. Prevažni, zaključuje nova generacija startupovaca.

Nakon financijske krize 2008. (kod nas je trajala značajno dulje - do sredine 2015.) zaživio je konsenzus da javni sektor ima odgovornost intervenirati kako bi sistemski važne banke izbavio od propasti i stimulirao ekonomski rast, piše Mazzucato, ali prave financijske reforme su izostale. Rast zahtijeva zdrav financijski sektor u kojemu se dugoročna ulaganja vrednuju i nagrađuju više od kratkoročnih špekulacija. Ipak, i u Europi je porez na financijske transakcije uveden tek nakon krize, 2016., a novac koji je ubrizgan u ekonomiju ekspanzivnom monetarnom politikom završio je na računima banaka.

Mazzucato ne nudi novi socijalizam ni renesansu državnog vlasništva. Ona predlaže državu kao partnerskog investitora u inovativne projekte koji se mogu definirati kao korisni zajednici. Za nju država nije loš konkurent, nego partner u riziku. To pretpostavlja višu razinu politike, s čvrsto usađenim moralnim i etičkim načelima upravljanja državom i novcem poreznih obveznika. Ukratko, pretpostavlja političku scenu od koje je većina današnjih političkih stranaka, ne samo u Hrvatskoj, davno odustala.