Izdvojeno mišljenje

Mogli bismo jako skupo platiti nebrigu države o starenju nacije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.1.2020. u 12:26

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.1.2020. u 12:26

Jure Miskovic / CROPIX

Ilustracija

S obzirom na to da se već desetak godina uporno vraćam temi starenja europske i, naravno, hrvatske populacije, sve se više čudim u kojoj mjeri kreatori javnih politika zanemaruju probleme koji će proizaći iz radikalne promjene starosne strukture društva, baš kao što podcjenjuju potencijale koje pružaju 50+ generacije, pogotovo one poslovne. Nisu tu europski policymakeri puno bolji od hrvatskih. Europska komisija nema održivu strategiju prilagodbe ekonomskih, mirovinskih, zdravstvenih i socijalnih sustava činjenici starenja. Sasvim je sigurno da će se to starenje Europe odraziti na rast i javne financije. Podaci su neumoljivi. U 1950. godini svaki je trinaesti Europljanin bio stariji od 65, a u 2035. to će biti svaki četvrti. Mislite li da Europa može funkcionirati na temeljima sustava razvijenima u pedesetim godinama prošlog stoljeća?

Cijeli niz europskih zemalja bilježi rekordno niske stope nataliteta. Posebno je loše u južnoj i istočnoj Europi koja je dodatno pod udarom snažnog emigracijskog trenda. U Europi raste dugovječnost. Sve je više starijih koji žive sve dulje. Prosječni Europljanin star je četrdeset i tri godine, što znači da je 12 godina stariji od ostatka svijeta. Europa je uvjerljivo najstariji kontinent.

Prema prognozama Ujedinjenih naroda, europska populacija počet će se smanjivati 2021. godine. Do najvećeg smanjenja doći će u južnoj i istočnoj Europi. Smanjit će se radna populacija. Već ove godine u Europi će biti 12 milijuna ljudi manje koji su radno aktivni nego prije 20 godina. U 2035. godini u toj radno aktivnoj populaciji od 20 do 65 godina bit će 50 milijuna ljudi manje nego što ih je danas. Već ova prognoza govori da će se definicija radnog vijeka dramatično promijeniti.

U Europi će doći do sudara dva trenda koji dolaze kao teški teretni vlakovi. S jedne će strane do 2050. godine prosječni prihod per capita u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj pasti od 4759 do 6548 eura. Izračunao je to briselski think tank Bertelsmann Stiftung. S druge strane, Europska komisija procjenjuje rast općih troškova za starije i mirovine za 2,3 posto do 2040. godine, a već sada čine 25 posto europskog BDP-a.

Zašto sve ovo pišem? U nedavnom članku u The Financial Timesu, koji donosi neke od ovih brojeva, primijetio sam jedan vrlo uznemirujući grafikon. Taj grafikon donosi procjenu rasta/pada troškova starenja u europskim zemljama u razdoblju od 2016. do 2040. godine. Znate li tko je na dnu grafikona, tj. koje dvije zemlje uvjerljivo prednjače u procjeni da će im zbrojeni troškovi zdravstva, skrbi, edukacije i socijalnih davanja za starije značajno pasti!? Hrvatska i Grčka. S obzirom na to da ni Hrvatska, ni Grčka nisu mlade zemlje, je li moguće da su hrvatski policymakeri takvi genijalci da će uspješno smanjiti troškove starenja dok se praktično svi ozbiljni u Europi klade da će jako rasti? Procjene rasta troškova starenja najveće su redom u Sloveniji, Luksemburgu, Italiji, Belgiji i Njemačkoj. Nekako je vjerovati kako se radi o nacijama koje puno bolje planiraju. Valja znati da se procjena Europske komisije temelji na inputima hrvatske administracije koja želi vjerovati da će se nekim čudom trošak starenja u našoj staroj zemlji, koja postaje sve starija, nekako smanjiti. Neće. Nema šanse.

Ako u Hrvatskoj zaista netko računa sa smanjenjem troškova starijeg dijela populacije, to će zapravo značiti da će standard tog starijeg dijela populacije biti ozbiljno ugrožen. Dobivat će realno niže mirovine, manji opseg medicinskih usluga, morat će kupovati lijekove koje sada ne plaćaju, a kvalitetni smještaj u domovima za starije bit će većini potpuno nedostupan. Nažalost, netko je u Hrvatskoj odlučio gurnuti glavu jako duboko u pijesak. Neće to biti dobro.

Možda će vam zvučati čudno, ali požar koji je usmrtio šestero nesretnih staraca u Zelenoj oazi u Andraševcu puno govori u kakvom nam je stanju sustav skrbi za starije. U njemu su potrebna i golema ulaganja i potpuna promjena paradigme. Ako ste u obitelji imali neku stariju osobu kojoj je trebalo naći ustanovu za skrb, sigurno znate da je doći do kvalitetnog smještaja u državnom domu zamalo pa nemoguća misija, dok su privatni domovi, s vrlo niskim standardima, izrazito skupi. Cijene smještaja u vrlo lošim domovima osjetno su više nego prosječne mirovine, dok se u najskupljim domovima, gdje smještaj stoji više od deset tisuća kuna, u sobama osjeća zadah mokraće. To je elitizam na vrlo niskim razinama. Za svoju sudbinu trebaju se bojati i siromašni i prosječno imućni, ali i svi oni koji nisu baš ekstremno bogati - koji si jedini mogu osigurati punu skrb u vlastitom domu.

Nešto se mora promijeniti. Hoćemo li kao Japanci povezati dječje vrtiće s domovima za starije pa na neki način i starijima i djeci učiniti život ugodnijim? Ili ćemo, kao u nekim skandinavskim zemljama, omogućiti zajednički život uz minimalnu asistenciju grupama starijih osoba? Mogući su različiti pristupi. Nešto moramo promijeniti. Inače će Hrvatska postati jedna velika ubožnica za starije osobe. Tu ubožnicu mogli bismo nazvati i velikom čekaonicom. Ako, recimo, imate neki reumatski problem, na pregled već sada čekate dulje od godinu dana. Mogu stariji biti strpljivi, ali ako je već sad sustav dogurao do granica ridikuloznosti, gdje će biti za 10-20 godina kad udio starijih dodatno naraste, a neki birokratski genij je isplanirao smanjenje ukupnog troška za starije?

Ako ne nađe rješenje za starenje društva, Hrvatska neće moći osigurati održivi rast u desetljećima koja dolaze. U društvu s piramidom stanovništva koja je zadebljana u gornjem kraju, bez održivog rasta sigurno će doći do kolapsa mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog sustava. Produljenje radnog vijeka starijih sa 65 na 75 godina može biti samo dio rješenja. Uostalom, nakon 65 godina radit će samo oni koji to doista mogu. Veću šansu za gospodarski rast, koji jedini može osigurati stabilnost starog društva, možda može osigurati razvoj takozvane srebrne ekonomije. No, ambicioznost u tom dijelu treba dići na novu razinu. To što će stariji od 50, govore procjene, u 2025. potrošiti 2,7 bilijuna eura više nego što su u 2015. godini, samo po sebi neće biti dovoljno. Ta potrošnja proizaći će iz pukog povećanja starijih, odnosno dugovječnijih. Dugovječnost i kvaliteta života starijih vjerojatno će postati biznisi sami za sebe. Tek treba vidjeti kakvi će im biti razmjeri.

Tko zna, možda ni Europa, ni Hrvatska ne uspiju u prilagodbi društva starenju. S obzirom na velika planirana ulaganja Europske komisije u zaustavljanje klimatskih promjena, moglo bi se dogoditi da imamo vrlo čistu, ali ekonomski onemoćalu Europu koju će nakon 2050. ostatak svijeta doživljavati kao socijalno osjetljivu zonu gerijatrije.