Izdvojeno mišljenje

Moderni ludisti jačaju jer nitko ne adresira nezadovoljstvo ljudi

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.4.2019. u 12:09

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.4.2019. u 12:09

Damjan Tadić / CROPIX

Kad sam prije malo manje od godinu dana u inače poprilično depresivnoj i pesimističnoj kolumni u poluzafrkanciji najavljivao kako je moguće da jednog dana vlast u Hrvatskoj preuzmu, autocitiram se, “članovi nekog budućeg ludističkog pokreta, istog onog koji je izrodio ludizam u Engleskoj u 19. stoljeću”, prije svega sam strahovao od opasnosti da će popularnost anarhične destruktivnosti Živog zida nastavi rasti. Srećom, od tada do danas nešto se lakše diše jer je rast broja pobornika te doista intelektualno potpuno isprazne stranke, čiji se viđeniji aktivisti samorealiziraju jedino kroz pričanje besmislica u Saboru ili pred TV kamerama, ipak zaustavljen. No, ipak, eto ih, i dalje su tu, aktivni i šire ludističke ideje za 21. stoljeće.

Iz današnje perspektive gledano jako mi je drago da sam još u 2018. naslutio ludističku dimenziju živozidovaca jer su je, evo, prošli tjedan doista potvrdili kad su tobože u povodu Svjetskog dana zdravlja javno cviljeli protiv uvođenja “eksperimentalne 5G tehnologije”. Poručili su da žele stati na kraj “neredu koji vlada” i kroz izmjenu Zakona o zaštiti od neionizirajućeg zračenja zaustaviti “divlju gradnju” baznih stanica. Uf. Da je kojim slučajem Živi zid ojačao devedesetih, tko zna bismo li danas imali 2G, 3G ili 4G kao osnovu suvremene komunikacije, ili bismo, da je po njihovom, još koristili telefonske govornice.

S obzirom na to da ovaj tekst možda čitaju i neki već spomenuti istaknutiji ali ne baš dobro obrazovani članovi Živog zida, treba objasniti da ludizam nema veze s ludiranjem, već je to naziv za pokret od 1811. do 1816., prepoznatljiv po tome što su radnici uništavali strojeve, rušili tvorničke zgrade i podmetali požare u hale ili skladišta. Taj zamah bunta ljudi koji su pobrkali nova tehnološka rješenja s uzrocima svojih problema bio je toliko snažan da je 1812. čak bio donesen zakon koji je za ludiste predviđao smrtnu kaznu te su, nažalost, brojne u vremenu promjena izgubljene radničke glave smaknute.

Kako se ni Vilibora Sinčića niti Ivana Pernara sigurno nije dojmio Ned Ludd koji 1799. u napadu bijesa čekićem smrskao okvire tkalačkog stana (nekako ne izgleda da su se ikad u životu vrući hladne vode napili), ne treba misliti da njihovo oholo jogunjenje protiv 5G može izazvati okrutnu reakciju vlasti niti bilo kakvo kažnjavanje. Ned Ludd, pravog imena Edward Ludlam, imao je težak posao pa se s njim zaista mogao identificirati velik broj radnika u sličnoj poziciji, dok se i Sinčićevo i Pernarovo pregalaštvo svodi na politikantsko fićfirićstvo, što pak, vjerujem, većinom ljudi dosta lako prepoznaju te će njihov lik i djelo s odmakom od kojih 50 ili 100 godina izgledati puno bizarnije nego što nam ludističke akcije iz 18. stoljeća izgledaju danas.

Problem suvremenog populizma leži upravo u tome što čak i vrlo neautentični i bezvezni likovi poput Sinčića i Pernara mogu prikupiti od 6 do 8 posto javne podrške jer su korijeni nezadovoljstva u hrvatskom društvu vrlo duboki, a politički mainstream i općenito establišment ih ne znaju adresirati. Nije to samo hrvatski problem.

Sve dok policy makeri združeni s poslovnim establišmentom ne počnu zajednički adresirati ključne nacionalne probleme koji iritiraju velik broj građana, dotle ćemo biti u opasnosti da nekakvi sinčići i pernari mućenjem vode društvo usmjeravaju destruktivnim stranputicama.

Jedino golemo nezadovoljstvo može prouzročiti visoku razinu interesa za politike kakve nudi Živi zid. A to mućenje vode opasno je prije svega zbog trošenja energije i vremena na krive stvari. Eto, recimo, upravo nam Vilibor Sinčić predlaže potpuno ukidanje financiranja političkih stranaka. Dok se ozbiljnije političke stranke i građani razračunaju s lošom idejom referenduma o financiranju političkih stranaka, godinama ćemo pričati o nečemu što je zapravo antitema umjesto da se bavimo nečim od čega bi društvo zaista moglo imati koristi. Nema tu nikakve veze što će većina građana vjerojatno dobro pročitati pravu intenciju prijedloga Živog zida koja nije usmjerena isključivo skupljanju najjeftinijih mogućih političkih poena, nego je i pokušaj izjednačavanja pozicija s ozbiljnijim strankama, što je pak esencija najgoreg političkog koristoljublja, onog koristoljublja u kojem si spreman uništiti sustav samo zato da bi ti profitirao.

Živi zid nam, ukratko rečeno, troši dragocjeno vrijeme nemilice i otužno je da im velike stranke za to daju sasvim dovoljno vremena i prostora.

Stoga bi našem establišmentu poručio da svakako pogledaju ili pročitaju javni istup slavnog Raya Dalija, jednog od predsjednika ogromnog i prebogatog Bridgewatera. Multimilijarder Dalio raspričao se o osjećaju nejednakosti u američkom društvu, postavio pitanje što je to američki san danas i kakva je percepcija prosječnog Amerikanca o šansama za realizaciju tog sna. Dalio je jedan od onih milijardera koji su i te kako svjesni da i oni moraju pridonijeti rješavanju problema nejednakosti ili barem percepcije nejednakosti u Sjedinjenim Državama jer u društvu u kojem više od 90 posto ljudi smatra da su nejednaki u šansama, u konačnici mogu profitirati samo loši politički populizmi. Pa i neki novi ludisti koji će, jer im je to politički fora, zaustaviti 5G.