Rasprave&rješenja

Mirovincima bi dobro došla pomoć diplomacije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.11.2019. u 10:00

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.11.2019. u 10:00

Old people sat on a bench enjoying the sunshine, Image: 13223324, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Elvir Tabaković / Profimedia, Alamy / Hanza Media

Ilustracija

Jedan od lako uočljivih rezultata desetogodišnje monetarne politike niskih kamatnih stopa koja pogoduje dioničkom tržištu dok se o dugoročnim gospodarskim posljedicama može diskutirati jest taj da su cijene financijske imovine na vrhuncu dok su budući očekivani prinosi drastično smanjeni. Uz dugogodišnje niske prinose na obveznice investicijskog ranga, problem isplate mirovina novim generacijama bit će prisutan i u državama koje koriste isključivo model individualne kapitalizirane štednje.

Naime, velikoj većini mirovinskih planova s obvezujućom komponentom sadašnja vrijednost očekivanih priljeva manja je u odnosu na sadašnju vrijednost očekivanih obveza projiciranih aktuarskim izračunima, i to unatoč prilično agresivnoj očekivanoj stopi prinosa od prosječnih 7% koju američki fondovi/planovi u dogovoru s nadležnim regulatorom koriste u izračunima. Prema recentnim analizama Financial Timesa, koji je mirovinske fondove podijelio u tri skupine, pokrivenost obveza najbolje rangirane trećine fondova/planova iznosi nedovoljnih 90%, dok je pokrivenost srednje rangirane trećine fondova na 75%, a najlošije trećine svih US fondova iznosi tek 55%. Navedene razine pokrivenosti budućih obveza na povijesno su najnižoj razini.

Jasno je stoga da je globalna monetarna politika pogurala i tradicionalno konzervativne investitore na povećanu izloženost dioničkom tržištu, pa čak i povećanoj izloženosti fondovima rizičnog kapitala (VC) i fondovima poduzetničkog kapitala (PE). U utrci za prinosom koji bi osigurao stopostotnu pokrivenost budućih novčanih odljeva, mirovinski fondovi dakle preuzimaju dodatne rizike. Iako naši OMF-ovi ne osjećaju takvu vrstu pritiska jer ne postoji obvezujuća komponenta, odnedavno im je omogućeno preuzeti dodatne rizike kroz izravna ulaganja u poslovne udjele poduzeća koja nisu listana na burzi.

Trenutni odnos prosječne mirovine (isključivo korisnici prema ZOMO) i prosječne plaće u RH iznosi 37%. Očekivati je da će taj postotak za sutrašnje generacije umirovljenika biti manji. Može li drugi stup osigurati da ukupno isplaćena mirovina iz I. i II. stupa u 2040. godini bude barem 40% buduće prosječne plaće u RH? Teško. Naime, da bi se to postiglo, potrebno je povećati postotak plaće koji izdvajamo kao doprinos u II. stup i drastično povećati prinose OMF-ova.

Izostanak političke volje da se konkurentnost gospodarstva dodatno optereti povećanjem doprinosa za drugi stup kao i negativne realne stope državnih obveznica najviših razina kreditne sposobnosti potiču povećanu izloženost riziku mirovinskih fondova. Na razvijenijim tržištima glad za prinosom je izraženija. Naime, novac inače tradicionalno vrlo konzervativnih investitora se sve učestalije nudi i kompanijama koje “puno obećavaju”, ali još ne ostvaruju novčane priljeve. Takve rastuće kompanije rijetko odbijaju novac stabilnih investitora, i to ako ništa drugo a ono kako ne bi završio na računima konkurentnih tvrtki.

Dakle, visoka likvidnost sustava, relativno visoke valuacije, razvoj novih tehnologija koje imaju potencijalno pozitivan učinak na razvoj konkurentnosti, utrka za prinosom - sve izgleda kao deja vu kraja 90-ih godina prošlog stoljeća neposredno prije tzv. dot com krize. I Buffettov pokazatelj (odnos tržišne kapitalizacije i BDP-a) također se približava vrijednostima s kraja 90-ih ne samo za američko nego primjerice i za njemačko i francusko tržište (Kina a posebice Japan na povijesno najvišim razinama), i to unatoč činjenici da udio prihoda generiranih izvan domicilnog tržišta u odnosu na ukupne prihode za sve zemlje izuzev Kine nije bitno različit u odnosu na prijašnja dva desetljeća. Cijene dionica kompanija indeksa S&P 500 i očekivane zarade u idućih dvanaest mjeseci najvećih 500 kompanija u SAD-u jest iznad petogodišnjeg i desetogodišnjeg prosjeka unatoč trima uzastopnim kvartalima godišnjeg pada zarada.

Kaskadna preraspodjela dijela imovine prema spektru investicijskog rizika u potrazi za prinosom počela je prelijevanjem iz novčanog tržišta na tržište kapitala pa iz obveznica u dionice da bi se nastavila povećanim ulaganjima u poslovne udjele brzorastućih kompanija. Problem je što se takve kompanije tek trebaju izboriti za poziciju na tržištu i osigurati adekvatan profit, a znajući da je broj potencijalnih brzorastućih kompanija kao i vrijednost transakcija na našem tržištu u odnosu na apetite malen, izbor je prilično slab. U sličnoj su situaciji i mirovinski fondovi na razvijenim tržištima koji često dodatno diversificiraju portfelj sudjelovanjima na javnim ponudama kompanija koje već ostvaruju značajne zarade. Ove godine imali smo cijeli niz javnih ponuda, a najave za 2020. godinu također su brojne i zanimljive.

S obzirom na relativno slabu izloženost OMF-ova stranim dionicama, postoji i potreba ali i prostor za takvu vrstu dodatne diversifikacije a bilo bi dobro i osnaživati suradnju naše diplomacije i OMF-ova. Ovaj tekst pisan je prije objave prospekta u kojem će se investitori pozvati na sudjelovanje u javnoj ponudi vjerojatno 2% udjela u Saudi Aramco kojim će se prikupiti iznos otprilike dvostruko veći od ukupnog iznosa kojim upravljaju sva četiri OMF-a. Prošlogodišnja zarada Saudi Aramca iznosila je 111 milijardi USD. Uz vjerojatno povećano sudjelovanje američkih fondova u idućim valovima javne ponude, raspon najavljene moguće valuacije od 1,5 do 1,8 bilijuna USD bi mogao biti primamljiv unatoč rizicima karakterističnim za poziciju manjinskih dioničara. Isplativa ali etički trenutno neprihvatljiva investicija. Ipak, uz veliki izbor novih ponuda (Airbnb iduće godine primjerice), OMF-ovi imaju dovoljno opcija.