Izdvojeno mišljenje

Malo je centralnih bankara koji su se ponašali kao državnici

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.12.2019. u 10:41

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.12.2019. u 10:41

Zagreb, 300915. Zeljko Rohatinski, ekonomist i bivsi guverner Hrvatske narodne banke.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Željko Rohatinski, ekonomist i bivši guverner Hrvatske narodne banke

Nakon što sam doznao da je umro Željko Rohatinski, već sam napisao kolumnu u kojoj sam rekao da su u razmaku od samo desetak dana umrla dva velika centralna bankara. Na samom kraju prošlog tjedna umro je i veliki Paul Volcker, vjerojatno najveći državnik među centralnim bankarima. Teško je reći je li bio važniji za tijek povijesti suvremenih financija ili će ostati zapamćen po tome što je standarde javne funkcije postavio na razinu koju dosežu samo rijetki. Željko Rohatinski uspio je nadograditi i usavršiti Hrvatsku narodnu banku, instituciju koja nam je sačuvala bankarstvo u teškim vremenima.

Rohatinskog i Volckera iz nekog razloga vidim u istoj rečenici. Oba su bili strastveni pušači. Volcker je na zgražanje svog prethodnika u monetarni hram svijeta vratio pušenje velikih cigareta koje su dobro išle uz njegovu karizmatičnu pojavu bivšeg košarkaša. Ne baš previše talentiranog, što se pokazalo dobrim za svijet financija.

Rohatinskom je cigareta jednostavno dobro stajala pa je novinarski svijet, uključivši mene, uživao u seljačkom pušenju u pompoznim odajama HNB-a kad to više nipošto nije bilo primjereno.

Volcker je držao monetarnu palicu supersile, Rohatinski je pokušavao usmjeriti malu zemljicu putem manje loših izbora. Opcija nikad nije bilo puno. Niti jednom niti drugom.

I Rohatinski i Volcker bili su majstori razumijevanja monetarnih instrumenata: znali su da u nekim vremenima tobožnji središnji instrument centralnog bankarstva, osnovna kamatna stopa, ne znači baš puno. Volcker je nakon dolaska u Federalne rezerve odmah stavio fokus na rast opskrbe novca uz tzv. neto posuđene rezerve. Imao je petlje pustiti kratkoročnu kamatu da ode na 20 posto dok današnji centralni bankari panično reagiraju kad na repo tržištu kamata ode iznad 2,5 posto.

Riječ rezervacije bila je i opće mjesto u odnosu Rohatinskog s hrvatskim poslovnim bankarima. Bilo je puno ljutih. Bankara naravno.

I Volcker i Rohatinski imali su vjeru: vjerovali su u javni poziv i stručnost administracije kao temeljne principe. To je zračilo iz njih. To je posljedično zračilo i iz institucija koje su vodili.

Iako sam neki slučajem završio na studiju novinarstva, za diplomski rad odabrao sam odnos institucija Federalnih rezervi i američkog predsjednika. Glavni i potpuno slučajni krivac za moju staru strast prema centralnom bankarstvu bio je Paul Volcker. I to ne zbog toga jer se prikazivao kao nekakav monetarni guru, poput njegova nasljednika Alana Greenspana. Volcker se dokazivao upornošću, odlučnošću, nepopustljivošću i potpunom odanošću višem cilju. Taj viši cilj za njega je bio javni interes. I to dugoročni strateški interes građana i njihove države. Već sam upozorio naše političare i dužnosnike na njegovu knjigu koju je objavio prije smrti. Knjiga “Keeping At It” testament je o profesionalnosti i odgovornosti javnih dužnosnika. Volcker se čak zalagao za sveučilište gdje bi država obrazovala vrhunske stručnjake javne administracije. Volcker je duboko vjerovao da se sustav može skrojiti po mjeri onoga kakav je on bio čovjek. Teško je reći je li u tome bio u pravu, ali je sigurno krojio monetarnu povijest suvremenog svijeta skrbeći o američkom dolaru.

U Nixonovoj administraciji ispred Treasuryja je vodio međunarodne monetarne odnose te je imao vrlo važnu ulogu u Nixonovu suspendiranju konvertibilnosti dolara za zlato. Volcker je bio važan akter u promjeni suštine suvremenog novca. Kao guverner Federalnih rezervi služio je pod Jimmyjem Carterom i Ronaldom Reaganom, ali nije služio predsjednicima nego Sjedinjenim Državama. Bila je javna tajna da je Reagan od Volckera tražio radikalni zaokret politike Federalnih rezervi kako bi olakšao skupljanje političkih poena, ali je Volcker ostao nepopustljiv. I vješt u manevriranju.

Najviše o Volckeru otkriva ono što je govorio za vrijeme financijske krize 2008. U to vrijeme bio je važan savjetnik Baracka Obame i predsjednik Odbora za ekonomski oporavak. Bio je ekstremno kritičan prema bankama, upozorio je da je odgovor na financijsku krizu bio neadekvatan te pogurao promjenu zakonodavstva u financijskom sektoru kojoj je cilj bio onemogućiti bankare da se ponovo nađu u zoni moralnog hazarda. Obama je predložio promjenu financijskog zakonodavstva koja je nazvana The Volcker Rule. To je bilo poput Volckerova pečata na zadnjem velikom poglavlju monetarne povijesti u kojem je aktivno sudjelovao.

Zadnja odlučna akcija Paula Volckera bila je vođenje javnog napada na neodgovornu izvršnu vlast koja bez ikakvog ustezanja i nelagode napada nezavisnost Federalnih rezervi i traži poniznu poslušnost monetarne politike zbog realizacije političkih ciljeva. Volcker je državnički velikan koji je predvodio i organizirao obranu Federalnih rezervi od Donalda Trumpa dok se aktualni šef Federalnih rezervi ni izbliza nije usudio tako jasno izjasniti o nasrtajima Bijele kuće.

Željko Rohatinski neprestano je ratovao s vladom. To je bio njegov modus operandi. Zapravo nije bilo teško stvoriti dojam da je Trg burze stručnije i odgovornije mjesto od Banskih dvora. Razlog: to je jednostavno bilo tako. Ključna misija Rohatinskog bila je utjecati na promjene, i zadržati neovisnost Banke. Rohatinski nije bio samo Rohatinski. Bili su to i svi dobri stručnjaci koji se nisu slučajno gomilali u HNB-u, za razliku od većine drugih institucija.

Da nije bilo Paula Volckera, pitanje bi bilo bi li dolar dandanas imao ulogu najvažnije svjetske valute. Mjere koje je poduzeo Volcker upravo su suprotne onima kojima suvremeni federalni bankari maze političare koji se libe provesti reforme, a očekuju da im monetarna politika rješava strukturne probleme, pa je pola svijeta ušlo u zonu niskih ili negativnih kamata s masivnim quantitative easing programima.

Volckerova monetarna odlučnost imala je sasvim drugi smjer; da bi zaustavio upornu i opasnu američku inflaciju, pustio je kratkoročnu kamatu da odleti sa zastrašujućih 11,2 posto 1979. na užasavajućih 21,5 posto 1981. godine. Do 1983. kamata se spustila na 3 posto, inflacija je uništena. Volcker je iza sebe ostavio sređenu monetarnu politiku, onakvu koja nije izazvala nikakav mjehur od sapunice.

“Što je cilj života - obogatiti se? Svi ti koji se bogate, mogli bi plesati oko pravog cilja života”, našalio se Paul Volcker jednom. Njegov je cilj života bio služiti zemlji, njezinoj ekonomiji te tako sugrađanima. Sve to naučio je od svojeg oca koji je bio istaknuti čelnik lokalne administracije. I jedan i drugi kapitalci su iz svijeta javne birokracije, onakve birokracije kakva bi trebala biti; stručna, radišna, odlučna i dosljedna.

Sve to mnogi su u ovoj zemlji vidjeli i u Željkom Rohatinskom sve dok se nije posumnjalo da mu je Ivica Todorić prikriveno kupio kuću, a sam Rohatinski se kasnije zaposlio kod najvećeg domaćeg poduzetnika. Dosta sam siguran da se Rohatinski od svoje javne funkcije nije obogatio, a napadali su ga mnogi koji jesu. To s kućom i Todorićem nije mu trebalo. Imao je svoju priču koju nije javno gurao. To ću poštovati. Ako je i bilo nečega između Rohatinskog i Todorića što nije bilo u redu, činjenica je da nam je Rohatinski u nasljeđe ostavio bankarski sustav koji je bez previše stresa preživio kolaps Todorićeva carstva. To nije slučajno, i moglo je biti potpuno drukčije.