Politička odluka da Christina Lagarde postane nova šefica europske središnje banke, vjerojatno najvažnije zajedničke institucije članica eurozone, zapravo je poprilično čudna: čini se da se Europom želi upravljati po mjeri njezinih ekonomski lošijih članica, a ne onako kako bi to željele nacije s najuvjerljivijim gospodarskim rastom.
Nakon što je Europsku središnju banku vodio Talijan Mario Draghi za kojeg je bilo poprilično očito da je europsku monetarnu politiku maksimalno prilagodio krhkim ekonomijama juga Europe, čelnici EU ponovo su odlučili gurnuti u prvi plan osobu koja dolazi iz druge velike problematične ekonomije, Francuske.
Nije neobično da djeca u osnovnoj školi iz čiste zafrkancije izaberu za predsjednika razreda najlošijeg đaka, ali kad lideri monetarne zajednice europskih nacija donesu kompromisnu odluku nakon teških pregovora, onda je jasno da iza te odluke moraju stajati jako, jako ozbiljni razlozi. Nažalost, čini se da je taj jako, jako ozbiljan razlog veliki strah zemalja, poput Italije i Francuske, da buduće ekonomske i socijalne probleme mogu rješavati samo uz pomoć neortodoksne, ekstremno popuštajuće monetarne politike. I žele se osigurati da to bude tako.
Poprilično je, naime, jasno da ni u Francuskoj ni u Italiji nije na vidiku politička opcija koja bi mogla provesti značajne strukturne reforme. Upravo suprotno; u Italiji su na vlasti populisti, a francuski predsjednik Macron velik je dijelom izgubio bilo kakav reformski zanos od prosvjeda žutih prsluka. Racionalne mjere fiskalne prilagodbe i strukturne reforme jednostavno im nisu opcija. Čak i kad ih netko želi provesti, teško može osigurati mehanizme provedbe.
Treba reći da Christina Lagarde ni po čemu nije upitna kao osoba: više je puta držala različite ministarske resore u Francuskoj, a posebno dobrom pokazala se kao ministrica financija iako po struci nije ekonomistica nego pravnica. Nakon što je Dominique Strauss-Kahn uprskao ugled financijskim i seksualnim skandalima, Lagarde je prije osam godina igrom slučaja dobila priliku postati šefica MMF-a, gdje je učvrstila imidž vješte pregovaračice, najbolje diplomatkinje u financijskom svijetu. Pri tome nije baš bila dosljedna. U početku je najavljivala treniranje financijske discipline na Grčkoj kojoj je, kako je rekla, na naplatu došao lagodan život, a putem je promijenila priču u majčinsko razumijevanje neodrživosti grčkog duga. Njezine recentne izjave o monetarnim politikama središnjih banaka ukazuju pak na to da podržava politiku novog rezanja kamata i monetarnih poticaja čim negdje zaškripi, a u Europi uvijek negdje škripi, posebno u Italiji i Francuskoj. To ona naziva “data depending” politikom, ali se to praćenje podataka u osnovi svodi na to da se i na same naznake nekakvih strahova, ne daj bože panike, reagira rezanjima kamata i drugim oblicima monetarnih stimulansa.
Neki će jednostavno upitati: pa u čemu je problem?
Problem je veliki. Zapravo još ne znamo kako će uopće završiti eksperiment neortodoksne monetarne politike kojom su najveće svjetske središnje banke kombinacijom negativnih kamatnih stopa i quantitative easinga čuvale stabilnost financijskih sustava i agilnost nacionalnih ekonomija nakon krize 2008. godine. Središnje banke političarima su dale ono priželjkivano, manje bolno rješenje. Taj pokus još nije završio.
Talijan Mario Draghi ostat će zapamćen po tome što kao šef Europske središnje banke niti jedan put nije podigao kamatu, a uz to je organizirao veliki otkup vrijednosnica od središnje banke, čime je omogućio zombifikaciju vrlo značajnog dijela europske ekonomije. Brojne kompanije koje bi tržište davno eliminiralo bez QE-a i niskih kamata nastavljaju životariti, a EU ne postoje konkurentnija u odnosu na ostatak planeta. Europska ekonomija se ne transformira, nego fosilizira.
Lagarde će nakon Draghija imati vrlo neobičan problem: što učiniti kad opet zaškripi u Italiji ili njezinoj Francuskoj? A hoće.
S obzirom da je Draghi već ispucao veći dio nuklearnog arsenala nekonvencionalne monetarne politike, pitanje je mogu li trajni QE i svijet negativnih kamata biti dugoročno održiv model. Ne čini se baš logično.
Trenutačno je čak 12 europskih zemalja u situaciji da imaju negativne prinose na 5-godišnje obveznice. Vi kao investitor, drugim riječima, plaćate kao povlasticu to što kupujete njihove obveznice i spremni ste na njima izgubiti. Pa čak je i Italija, zahvaljujući Draghiju, nedavno uspjela izdati 2-godišnju obveznicu uz negativan prinos. Ako, recimo, u takvoj situaciji ekonomski zaškripi u Italiji, koja je upravo zabilježila broj novorođenih na razini iz 1861. i lanjsko iseljavanje 157.000 Talijana uz nastavak ekonomske stagnacije i zadržavanje BDP-a na pretkriznim razinama, Lagarde će “na temelju podataka” rezati kamate i(ili) pokrenuti novi QE. Koliko daleko se može otići u teritorij negativnih kamata, a da građani i poduzetnici ne posumnjaju u realnu vrijednost novca za koji jamči hiper popustljiva Europska središnja banka? Hoće li Lagarde morati otići toliko daleko s novim monetarnim popuštanjima da će jedna Njemačka za godinu ili dvije naplaćivati kupcima svojih desetogodišnjih obveznica (negativne) kamate od -4,1 posto. Sada su na -0,41 posto i već se čini neobično to što se Nijemcima plaća toliko puno da bi vam uzeli novac na deset godina. Može li to tako doista funkcionirati dugoročno?
Uz sve to čini se da je pritisak američkog predsjednika Trumpa na Federalne rezerve urodio plodom jer više ne pričaju o daljnjoj normalizaciji američke monetarne politike, odnosno o programiranom podizanju kamata. Sada je na stolu isključivo priča o mogućem rezanju, iako su američka i svjetska dionička tržišta ekstremno visoko valuirana, a nekretninsko tržište je na vrhuncu - cijene su više nego neposredno prije krize 2008. godine.
Globalne recesije će možda biti, a možda neće, ali indikatori već sada upozoravaju da treba biti oprezan. Trgovinski ratovi vratili su se za Trumpove administracije kao nova, velika priča. Stoga su opet aktualni i možebitni valutni ratovi. Nekontrolirani Brexit mogući je otponac nove financijske krize, baš kao i prezaduženost brojnih kompanija, pogotovo u situaciji kad se u SAD-u događa tzv. inverzna krivulja prinosa (kamate na dugoročni dug niže su od kratkoročnih).
Osjećate li ugodu jer u toj situaciji američki predsjednik na uzici drži FED dok znamo da će glavna pravnica ECB-a jednim okom stalno pogledavati na one problematične u Europi?