Kontrolna točka

Korona, Kina i ekonomski rizici pandemije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.3.2020. u 16:00

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.3.2020. u 16:00

Passengers wear protective face masks as they arrive from Shenzhen to Hong Kong at Lo Wu MTR station, hours before the closing of the Lo Wu border crossing in Hong Kong, on February 3, 2020, amid an outbreak of a coronavirus which began in the Chinese city of Wuhan. - Hong Kong announced it was closing all but two land crossings with the Chinese mainland on February 3 to slow the spread of a deadly new coronavirus as medics staged strikes calling for the border to be completely sealed. (Photo by Anthony WALLACE / AFP)
Anthony WALLACE / AFP

Ilustracija

Matematika je jednostavna, kaže Nouriel Roubini - ako se kineska ekonomija u prvom tromjesečju 2020. stisne za dva posto, trebat će joj prosjek od osam posto u sljedeća tri tromjesečja kako bi do kraja godine dosegla godišnji prosjek rasta od šest posto koliko su predviđali analitičari prije izbijanja epidemije. U scenariju koji je realističniji, ako se rast u sljedećim tromjesečjima zadrži na šest posto, kineska ekonomija do kraja godine porast će između dva i pol i četiri posto. To bi bio početak recesije u Kini i šok za cijeli svijet.

Roubini je prije deset godina predvidio veliku financijsku krizu (doduše, nakon serije pucnjeva u prazno), a danas ga smatraju autoritetom za tektonske pomake u ekonomiji i sada se raspričao u njemačkom tjedniku Spiegel.

Slične matematike prihvatio se 2018. MMF, potaknut mračnom godišnjicom španjolske gripe koja je 1918. odnijela 50 milijuna života, ali i serijom epidemija novih bolesti koje su obilježile početak milenija (SARS, MERS, ebola...). MMF-ov autorski trio analizirao je potencijalnu štetu koju bi velika epidemija napravila globaliziranoj ekonomiji. Rizici su, ukazuju autori, značajni, što zdravstveni, a još više zbog panike koja uvijek stiže s naletima nepoznatih bolesti.

Najvidljivija je golema cijena medicinskih troškova koju moraju podnijeti i javni i privatni zdravstveni sustavi. Bilo kakav veći nalet bolesti može probiti financijske okvire tih sustava, a posljedično i ograničiti rješavanje inače rutinskih medicinskih zahvata. Strah od zaraze vodi društvenom distanciranju, zatvaranju škola, poduzeća, trgovina, paralizi transporta i većine javnih servisa. Sve to značajno ometa ekonomiju. Kina i Italija već su u tom scenariju.

Svjetska je banka godišnju štetu od potencijalne, umjereno teške pandemije procijenila na 570 milijardi dolara, što je otprilike 0,7 posto svjetskog prihoda. Čak i ako posljedice na ljudsko zdravlje ne budu teške, ekonomska šteta brzo će doseći visoku razinu.

Relativno nedavni primjer: zabrana uvoza britanske govedine koju je Europska unija nametnula 1999. nakon izbijanja “kravljeg ludila” potrajala je deset godina, unatoč malom broju slučajeva širenja bolesti na ljude. Svježiji primjer je epidemija MERS-a koja je u Južnoj Koreji 2015. odnijela 38 života. Koreju je te godine posjetilo 41 posto manje turista, a korejska centralna banka bila je prisiljena kamate spustiti na dotad rekordno nisku razinu.

Nikada u povijesti svijet nije bio toliko čvrsto povezan i nikada se daleke relacije nisu prelazile brže. Roubini smatra da ne postoji ekonomski lijek kojim bi se zaustavile, pa niti prevenirale, posljedice velike epidemije. Pomoći može samo medicina i stavljanje bolesti pod kontrolu.

Financial Times u posljednjem vikend izdanju donosi poruku iz prošlosti: u Weymouthu, gradiću na engleskoj obali, stoji stara pločica s kratkom porukom: “Crna smrt ušla je 1348. kroz ovu luku u Englesku. Ubila je 30 - 50 posto stanovništva”. Kuga je, vjerovali su ljudi tada, na Otok stigla s kineskim trgovcima. Nekoliko stoljeća poslije europski su istraživači prenijeli zarazne bolesti preko Atlantika i pokrenuli epidemije koje su desetkovale starosjedilačko stanovništvo Amerika (i vratili se kući s Europljanima dotad nepoznatim sifilisom).

Globalizacija je posljednjih desetljeća na udaru. Protekcionisti je okrivljuju za gubitke radnih mjesta, nacionalisti za napad na način života zajednice, Zeleni ističu poguban utjecaj pojačanog transporta na brzinu zagrijavanja planeta. Svaka nova epidemija, a ova bi tijekom godine mogla zahvatiti do 70 posto svjetskog stanovništva, većinom u blagom obliku i bez posljedica, antiglobalistima je argument za čvršće zatvaranje granica.

Za Hrvatsku je dodatni problem što je sa širenjem virusa u Italiji Bruxelles oživio raspravu o suspenziji Schengena, prvi put pokrenutu početkom velike izbjegličke krize.

Cinik Roubini u novoj krizi, koju smatra neizbježnom, ipak vidi svijetlu točku: “Vjerujte mi, Trump je mrtav”, poručuje putem Spiegela. Njegova matematika i tu je jasna - Ford je izgubio od Cartera nakon naftnog šoka 1973. godine. Carter od Reagana nakon što je 1979. svijet pogodila sljedeća naftna kriza. Bush je izgubio od Clintona nakon invazije Kuvajta... Usporavanje Kine i širenje korone već je naftu poguralo prema kriznom teritoriju. Niti jedan američki predsjednik to nije preživio u uredu, proriče Roubini.

Njegov savjet ulagačima? Ostavite se 2020. korporativnih dionica, one će potonuti. Čuvajte gotovinu ili sigurne državne obveznice poput njemačkih. Nije važno što su one u području negativnih kamata, to samo znači da će njihova cijena rasti.

Svjetska banka u uvodu studije utjecaja zaraza na ekonomiju citira petnaestogodišnjeg Winstona Churchilla koji je 1890. ruskoj gripi (snažnoj pandemiji, započetoj u Kini) posvetio pjesmu: “O kako da prepričam joj djela/Ili izmjerim što mjeriti se ne može/Koliko je muka do nas donijela?/Od Kine, svijetlog nebeskog kraja/Do žednog pijeska Arabije/K nama je sa suncem putovala”. … Vrhunac zapleta: “U luci Calais bolest stoji,/Kao i Francuz u danima prošlim,/Da zaprijeti Otoku slobode/A Nelsona nam sada nema/Da nas spasi od dušmana…”

Churchillov Otok spasio je na kraju “otac Neptun”, morski tjesnac La Manche, koji je “pošasti skrenuo put”. Ipak, ne bez kolapsa javnog sektora u stvarnom životu.