Izdvojeno mišljenje

Koliko političari imaju veze s realnošću? I s liberalizmom?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.11.2019. u 12:28

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.11.2019. u 12:28

Poland's Prime Minister Mateusz Morawiecki meets his Hungarian counterpart Viktor Orban in Warsaw, Poland May 14, 2018. REUTERS/Kacper Pempel - RC1218550560
Kacper Pempel / REUTERS

Poljski premijer Mateusz Morawiecki i njegov mađarski kolega Viktor Orban

Trideset godina od pada Berlinskog zida. Sama ta rečenica trenutačno mi vraća sjećanja u ono čudno i nemirno desetljeće u Hrvatskoj prije pada zida, i još čudnije i nemirnije nakon njega. U JNA sam prvi put shvatio da SFRJ neće dobro završiti. Smatrao sam da je povijest ratovanja završena, živcirao sam se zašto mi s osamnaest godina uzimaju godinu izlazaka, provoda i školovanja, guraju me u nepodnošljivo glupo indoktriniranje.Trčanje prije doručka na minus pet u istrošenim potkošuljama bez rukava, na nogama nešto što bih prije nazvao cokulama nego čizmama, godina Černobila i velike količine mlijeka koje si morao popiti jer su ga svi prestali kupovati, politička nastava na kojoj spavaš kao drogiran… Srbi oficiri i poneki lošije obrazovani Srbi vojnici otvoreno mrze Albance. Albanci šute, drže se skupa i kao da reže u sebi. Vidjelo se kako će završiti. Ipak, i dalje sam vjerovao da nema nikakve šanse da se Slobodan Milošević prometne u neku vrstu srpskog neonacista i pokrene kovitlac zla na ovim prostorima. Čak i kad je počeo žučljiv verbalni rat, u onaj pravi nisam vjerovao, baš kao ni u ispaljivanje metaka u druga ljudska bića zbog toga što je netko odlučio ratovati za velike riječi. Ipak, završio sam oko godinu dana u HV-u. Bilo je to iskustvo koje me korjenito promijenilo. Iako sam rođen i odgojen liberalno, nikad više nisam naivno vjerovao da je liberalizam doista moguć na ovim prostorima, barem ne u obliku u kojem bih ga osobno cijenio. To me nije spriječilo da podupirem liberalnu ideju. Jedno je vjerovati da bi nešto bilo dobro, a drugo procijeniti kako to zbog različitih okolnosti nije moguće ostvariti.

Upravo zbog toga što sam godinama kao pomalo jeftin reklamni agent u kolumnama propagirao liberalizam, nova knjiga Darka Polšeka i Velimira Šonje “Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode” bilo mi je vrhunsko intelektualno iznenađenje. Kad uzmete tu knjigu u ruke pa prođete kroz pomalo čudnu, ali uzbudljivu mješavinu osobnih dojmova i raznolikih intelektualnih okršaja s protivnicima liberalne ideje, morate priznati autorima da su u ovom trenutku hrvatske i europske povijesti postavili prava pitanja. Čak se nisu previše trudili dati odgovore na pitanja na koje je doista teško bilo što odgovoriti.

Možda moje simpatije prema takvom štivu idu iz očigledno sličnih antipatija koje imamo prema novorođenom desnom neliberalnom modelu zemalja istočne Europe, posebno prema Poljskoj i Mađarskoj, koje bi najviše trebale slaviti ideju liberalizma, a uporno joj njihov desni establishment na vrlo opasan način ne samo okreće leđa nego se i ružno izruguje. Guraju političke sustave na sam rub demokracije, one iste demokracije koje su očajnički željeli dok su bili pod čizmom SSSR-a. Gdje je tu liberalizam? Nigdje. Nema ga. Nula. Nestao. A bilo ga je samo u natruhama.

Šonje i Polšek iznova su me natjerali da se zamislim i postavim si vrlo jednostavno pitanje: pa u čemu je problem, ljudi, zašto ste ogorčeni na krivu stvar, na liberalizam? Čak i ako ste pobrkali liberalnu ideju s većinom onoga što smatrate zloćudnim malformacijama u vašim državama, opet ostaje pitanje otkud toliko nepovjerenja prema vrijednostima koje su im donijele veliki napredak čak i kad su stizale u jako malim dozama.

Mali proboji liberalne ideje u ekonomiju zemalja istočne Europe u obliku povremenih impulsa bio je sasvim dovoljan da im osigura izuzetan gospodarski rast. Hrvatska je imala rat pa nije mogla iskoristiti barem te začine ekonomske slobode. Međutim, značajni dio istočne Europe nikada nije doista razvio institucije inkluzivnog demokratskog sustava, nego su razni oblici sprega političara na vlasti s većim ili manjim poduzetnicima stvorile dotad neviđene interesne mreže u koje ste se uklopili ili se niste uklopili. Velika većina nije, a prodali su joj priču da je to što su gledali i što ih je ljutilo liberalizam. E pa nije i nema baš nikakve veze s liberalizmom. Nije to čudno. U povijesti je bilo prilično mnogo propagatora liberalne ideje kojima je, zapravo, bio cilj stvoriti uske interesne kružoke čija je uloga bila zgrtanje moći i bogatstva. Istodobno su se zaklinjali na tržište, jednake šanse za sve, na liberalizam, a zgrtali su moć i novac.

Mislite li da je doista za vrijeme Franje Tuđmana bilo liberalizma? Tko se sjeća tog vremena, neće imati puno zabluda. Ojačala je država, a ne sloboda. Vlada Ivice Račana? Povukla je neke dobre poteze, osigurala rast, ali, plašljiva kakva je bila, sijala je demagogiju i stare zablude. Era Ive Sanadera sa sobom je donijela procvat interesnih mreža i još, još, još… čiste korupcije. Gramzivost je poprimila epske razmjere. Vlada Jadranke Kosor je upravo na liberalnim reformama imala izuzetni momentum podrške, ali ga je politikantski ekspresno profućkala. Milanović se svađao sa samom idejom poduzetnika. Karamarko i Plenković čak su prestali hiniti da bi radili nešto liberalno ili protržišno. Krenuli su putem nekog novog socijalno osviještenog nacionalizma. I apsolutno svi redom inzistirali su da sva važna mjesta u državi moraju voditi ljudi iz njihove stranke. S tim da premijer Plenković ipak najviše nalikuje na premijera neke građanske države, što do boli smeta onima koji zapravo ne mogu izgledati tako.

U hrvatskom moru premreženih političkih i financijskih interesa liberalno se mjeri u mililitrima.

Već sam pisao Čileu. To je vrlo uspješna latinoamerička zemlja koju su praktički imobilizirali nasilni neredi. Erupcija nezadovoljstva. Potrošnja struje pala je 10 posto. Prihodi od PDV-a 20 posto. Morali su srezati procjenu rasta za jedan postotni poen. Čile je nisko zadužen i ima potencijala financijski odgovoriti na ogorčenje dijela populacije. Međutim, skeptičan sam. Nezadovoljstvo je otišlo predaleko. Čile je bio latinoamerička perjanica neoliberalnog uspjeha. Samo, gospodo, ni to tamo nije imalo previše veze s liberalizmom. Puno toga napravili su dobrog, ali ne za sve, nego za mreže. Oni su se skrivali iza ideje liberalnog i sada će platiti cijenu.

No, ne možete ni bez onoga što su razumjele čileanske vlasti. To bih nazvao ekonomskom realnošću. Martin Wolf u jučerašnjem je Financial Timesu lijepo napisao o obećanjima Johnsona i Corbyna: “Četiri realnosti trebaju posebnu pozornost: produktivnost, zaposlenost, investicije i eksterna ravnoteža. Te su realnosti međusobno povezane i postavljaju ograničenja.”

Kao i Wolf, dijelim duboki skepticizam o vezama suvremenih političara s realnošću, a još više s liberalizmom.